Razmisljanja jednog psihoterapeuta
01.03.2014., subota
Cjepivo
|
U zadnje vrijeme sveprisutna je tema (ne)cijepljenja djece; po fejsu svaka strana uporno stavlja linkove na tekstove koji potvrđuje uvjerenja te strane; ljudi se svađaju do kostiju braneći svoj stav (koji najčešće ne razumiju), itd. Da, znam koji je ovo blog i tko/što sam ja, ali mislim da je to tema koja je važna... ne da nametnem svoj stav, jer svatko ima pravo na svoj stav, nego da podijelim svoje razmišljanje na tu temu bez mogućnosti besmislenih razgovora prijatelja koji će me "prosvijetliti"... Prateći te rasprave, koliko je uopće moguće ta prepucavanja nazvati raspravama, uvijek sam dojma da ljudi ne shvaćaju da li se raspravljaju o ideji cjepiva ili o cjepivu koje imamo u praksi? Sama ideja cjepiva je sasvim ok, no u praksi imamo eksperimentalna cjepiva prepuna svega i svačega (uključivši živu i aluminij) što nema baš dobar utjecaj na ljudsko zdravlje, počevši od mozga djece. Jedni su nabrijani na cjepivo jer ne valja, a drugi mu podižu hramove zato jer u ih tako učili na faksu ili im je to religijska dogma koja se ne preispituje. I tu mi se javlja onaj zanimljivi fenomen ljudskog ponašanja - da se ljudi identificiraju sa svojom strukom. Konkretno mislim na medicinsku struku. U ljudskoj je prirodi iz nekog razloga da im profesionalne uloge postanu dio osobnog identiteta i onda kad se kritizira farmaceutska industrija to doživljavaju kao da se njih same kritizira i naravno da time svaka rasprava u startu postaje besmislena. Moji poznanici iz medicinskoga miljea na moje kritike klasične medicine najčešće reagiraju s "A psihologija je kao sposobna?" ili "A što psihologija zna?". U nedostatku logičkog argumenta na izrečeno okreću se osobnom napadu kroz profesionalnu ulogu. Ja u tom slučaju odgovorim: "Pa niš ne zna. Besmislena znanost kao i medicina!" i izazovem takvu reakciju zbunjenosti da redovito nema nikakve daljnje rasprave. Zašto? Zato jer je to jedini odgovor koji ne očekuju. Uvijek se očekuje da ću krenut isto tako agresivno branit psihologiju (jer to sam valjda JA) ili lamentirat po čemu je bolja ili drugačija, pa da će me uvuć u neke argumente koji se mogu primijeniti i na medicinu, no umjesto toga dobiju jedini mogući odgovor s kojim ne mogu ništa. No, ako i nakon toga pokušam nastaviti raspravu ne usrećim se. Obično završimo konstatacijom da se sa mnom ne može razgovarat ili nema smisla i sl. No, koja nam je alternativa cjepivima? Nema je. Ovo je isto odgovor koji zbuni redovito zbuni ljude. I po meni je tu drugi važan problem u cijeloj ovoj priči - što ljudi staju na toj činjenici da je nema na način kao da je neće ni biti ili kao da ju je nemoguće naći. Što je postojalo prije cjepiva? Molitva. Što je postojalo prije kotača? Nošenje. Što je postojalo prije kremena za paljenje vatre? Čekanje da negdje udari grom, pa da se "uzme" malo vatre koja se čuvala. Sve što imamo nekad nije postojalo, pa se otkrilo i sada postoji. I to se nije otkrilo sve odjednom nego polako i kroz vrijeme; kroz nečiji trud i rad. No, što se radi po tom pitanju? Ništa. A ima li se materijala za raditi? Ja bih rekao da ga ima jako puno. Znam ljude koji su od rođenja djecu hranili sirovom hranom pa nikad nisu bila bolesna do 2-3 godine života (obično dok ih baka nije prvi put čuvala, pa je trebalo dijete pojest "pravu hranu"). Znam ljude koje je medicina otpisala, pa su se istom takvom prehranom izliječili. Zašto se to ne istražuje? Zašto se ne istražuje što je u podlozi te priče i ljudskog organizma? V. Boutenko koja je počela s tom pričom proučavala je prehranu čimpanzi. Nebrojeni su eksperimenti pokazalo kako se ljudima zdravlje savršeno popravi ako se tako hrane. No, stručnjaci će reći da je to glupo jer... i citirati neki udžbenik s faksa, aA oni "pametniji" će to pripisati placebu. Onda ću ih ja pitati što je to zapravo placebo pa će mi odgovoriti s definicijom da je to efekt koji se dobije beskorisnom tvari, a za koju se osobi kaže da ima neki određeni (ljekoviti) učinak. Odgovoriti će to jer nisu razumjeli pitanje, pa ću ja pojasniti i reći da me zanima što je u podlozi placeba, a odgovor će biti autosugestija.I onda ću ja pitati ne pokazuje li placebo sposobnost ljudskog organizma da se sam izliječi? Jer ako studije pokazuju da postoji razlika između kontrolne skupine (ona koja ne dobije lijek) i između skupina s placebom i s lijekom, u ovoj skupini s placebom nešto je moralo uzrokovati efekt? A kako nije imalo što, očito je to sam ljudski organizam uzrokovao. Tada nastane zbunjujuća tišina. Tada se stručnjak suočava s nečim što mu nikada nije palo na pamet ili nečim što nije pisalo ni u jednoj knjizi. Užas. Spoznaja vlastite nesavršenosti. A ja i dalje bez odgovora. No, zašto se ne istražuje podloga tog placeba? Naravn oda to nije u interesu farmaceutskoj industriji, ali svi ti stručnjaci kojima su puna usta pomaganja i brige i na to pitanje pobjegnu s argumentom da nisam u pravu jer... eto nisam u pravu. Onda dođemo do argumenta znanosti. Sveta znanost u kojoj je Gaussova krivlja božanstvo kojem se klanjamo a nivo statističke značajnosti p < ,05 razlika između života i smrti. Znanost, odnosno znanstvena metoda, po samoj svojoj definiciji je objektiva, egzaktna, jasna...itd. I to je činjenica koja je neosporna. No, da bi znanost postojala mora postojati i znanstvenik, a znanstvenik je - čovjek. Mislim da sama riječ čovjek sadrži toliko asocijacija uz nesavršenstvo, da nema potrebe tu puno pričati. Na sve strane vidimo i čujemo koliko se znanstveni radovi lažiraju. A kako i ne bi? Zamislite da se nešto mučite raditi, masu ljudi ispuni puno upitnika ili rješava zadatke na računalu i onda kada pred sobom imate sve te silne bruto rezultate, napravite par klikova da se izračunaju i ispadne da vaša životna ideja nije dokazana. Može li itko znati da ste u toj hrpi brojeva neke malo promijenili ili nekog ispitanika izbacili jer je imao malo ekstremne rezultate (što nije dobro)? Ne može. Može li itko znati da te izabrali baš taj test za računanje razlike samo zato jer je jedini od svih pokazao rezultat koji se htjeli, a ne iz kompliciranog matematičko-statističkog objašnjenja koje ste naveli kao razlog zašto ste ga koristili? Ne može. Može li itko znati jeste li to uopće proveli ili ste samo izmislili rad i rezultate? Ne može. Naravno, reći će oni koji se osjećaj ugroženi da se to sve kontrolira i da je sigurno, no nitko nema krajnjih dokaza. A i na kraju krajeva, tko su urednici stručnih znanstvenih časopisa? Znanstvenici. Poznata je priča znanstvenika (ne mogu se sjetit imena sad) koji je shvatio da se imunološki sustav može mijenjati i da on može "učiti", te da mu nijedan stručni časopis nije htio objaviti taj rad. Na kraju se našao jedan urednik, objavio, desila se revolucija, a na kraju je i sam urednik priznao da mu nije bilo svejedno što tako riskira svoju karijeru - što toliko riskira objavom nečega što nije u skladu sa znanstvenim dogmama. Naravno, sve te spoznaje koje su dovele to metoda uspješnog liječenja alergija i sl. problema se uvelike ne koriste, liječnici ih uporno ne priznaju i smatraju to glupošću jer.... ne znam zašto. Valjda jer ih farmaceutska industrija tako uči. I ista ta znanost se koristi u argumentima cjepiva. Znanstveno je dokazano da bla bla bla... I onda se npr. izvuče smrtnost djece prije početka cijepljenja i nakon. Naravno, u toj statistici nema efekta veće higijene, porasta životnog standarda, kvalitete hrane, itd. To ništa nije utjecalo na smrtnost nego jedino i samo isključivo cjepivo. Takve manipulacije statistikom su uobičajene, samo što prosječan čovjek (koji nije imao veze sa znanošću) ne razmišlja na takav način, pa mu se to sve čini jako logično. Mislim, u čemu je problem sa sposobnošću ljudskog tijela da se samo oporavi? Izliječi? Naučeni smo ići doktoru koji će dati tabletu i sve će proći. Proći će samo simptom, ali to nije bitno. I prolaskom tog simptoma obično će početi drugi, ali to se ne povezuje. Imam osobno iskustvo rada s osobom, može se reći i djetetom, s dijagnozom kronične neizlječive autoimune bolesti. Niz godina (pola života) je potrošeno na doktore i medicinske ideje. Nije napravljen ama baš nikakav pomak. Nakon što smo se vidjeli samo dva puta (2 tjedna) pretrage su pokazale potpuno zdravu osobu. Nalazi su bili dobri kao nikada prije. Ja se tu nisam puno petljao, niti sam se bavio tom dijagnozom (što ni ne smijem), ja sam samo poveo na putovanje puštanja vlastitog tijela da učini ono što je najbolje za njega. Može li itko zamisliti sreću djeteta koje je odrastalo sa spoznajom da će u budućnosti najvjerojatnije biti invalid ili umrijeti, kada je to nestalo? Može li itko zamisliti radost roditelja nakon koji se svaki dan borio s tim spoznajama? Ja mislim da ne može. Ja ne mogu. Meni se pripisuju te zasluge, a ja ih uopće ne doživljavam. Naravno, doktori su si odmah pripisali zasluge, no ne znam zašto se bolest nije vratila nakon što su napušteni lijekovi koji su to omogućili. Ne pišem ovo da bih sebe reklamirao, već samo kao jedno svoje osobno iskustvo koje me je potaklo i učvrstilo u mojim uvjerenjima u sposobnosti ljudskog tijela i uma. I te sposobnosti su ono to treba istraživati, no kako to medicina i struka očito ne žele, to mi obični ljudi moramo sami. Nije li ta sposobnost nešto što može pobijediti i ono što sad pobjeđujemo cjepivima i lijekovima koji uzrokuju nove probleme? Klasična medicina nas je razmazila i stavila u poziciju pasivnih objekata koje liječnik oblikuje svojim znanjem; naše tijelo je postalo masa za modeliranje u rukama liječnika, a naš um to sve promatra kao gledaoc, umjesto da upregnemo um da sam oblikuje tu masu našeg tijela i omogući mu da sam uspije i da se sam izliječi. No, za to treba malo misliti i malo se potruditi,a lijenost je tako privlačna... Oznake: Cjepivo, cijepljenje |
