Razmisljanja jednog psihoterapeuta

Pred neki dan sam u terapeutskom kontekstu, s jednom grupom, vodio raspravu o opraštanju. Koliko je teško nekome oprostiti, zašto je važno nekome oprostiti, može li se svakome oprostiti, može li se sve oprostiti, itd. Došli smo do raznih zaključaka: da se može sve oprostiti, da se može svakome oprostiti, ali i da se nekad jednostavno ne može oprostiti i da se taj križ neopraštanja mora nositi do kraja života; da se može jedino oprostiti ako druga strana odmah shvati da je pogriješila i pokaje se, inače ništa od toga; pa sve do toga da druga strana ne može biti na miru dok joj mi ne oprostimo čak i ako se pokajala ili nije bila kriva (namjerno napravila što nam je napravila), jer je bitno da joj mi oprostimo, a sve dok joj mi ne oprostimo, ona neće imati mirnu savjest, pa iz toga jednostavno ispada da se tako možemo i osvećivati drugoj strani, odnosno mučiti ju dokle god želimo. Vjerojatno do kraja života. Kad jednom krenemo u zatvoreni krug neopraštanja u kojem stalno i stalno iznova vrtimo što nam je druga strana napravila, samim time osjećamo i proživljavamo negativne emocije, potičemo ljutnju u sebi koja nas vodi ka želji za mučenjem druge strane, a samim time i neopraštanjem. I tako dočekamo vječnost. Priče o duhovima ili nemirnim dušama koje ne mogu naći mir jer imaju nedovršene poslove, traume, moraju nekog mučiti, čuvati, paziti i sl. nisu nastale tek tako. S tolikom energijom koja se ulagala u tu neku ideju na koju su ti duhovi, dok su bili ljudi, bili fiksirani ta je ideja postala toliko jaka da je nadvladala sve ostalo, pa i spoznaju vlastite smrti, odnosno to je dobar opis koliko nam taj začarani krug neopraštanja može biti jak; pokazatelj koliko ljudi energije ulažu u nešto, a kad to pogledamo kroz prizmu okultne znanosti ili kvantnu fiziku, dolazimo do ideja da te priče i nisu potpuni mit, ali to je sasvim druga priča.

Raspravu u toj grupi sam zaključio s jednim pitanjem, s jednim jednostavnim pitanjem – koliko smo mi sami krivi za pakao neopraštanja u kojem se možemo naći?

Apstraktno i glupo pitanje, znam. Ali vjerujem da ćete mi dozvoliti da ga objasnim. Nebitno o čemu se radi, silovanju, smrti, ukradenom papiriću od bombona, bračnoj nevjeri, napadu, emocionalnoj boli ili zlostavljanju, nije li činjenica da se mi uvijek sami postavljamo prema tome na neki određeni način? I da se različiti ljudi prema tome postavljaju na različite načine? Vjerujem da ćemo se u tome složiti, pa krenimo dalje. A o čemu ovisi kako ćemo se postaviti? O nama samima, naravno. I tu dolazimo do biti moga pitanja – ne biramo li, zajedno s tim načinom postavljanja, sami koliko ćemo si od života napraviti pakao neopraštanja?

Da ne bude zabune, ne degradiram važnost ikakve traume ili događaja, niti osobu koja je nešto od navedenoga doživjela, već čisto s kognitivnog (misaonog) aspekta analiziram kako se ta ista osobe može postaviti prema tome što joj se desilo. Ako osoba krene iz pozicije „To je njegova glupost, njegova odluka, njegov svijet… On ne zna drugačije… On nije kriv što nije spoznao/naučio… I zato je to napravio.“ ili ako krene iz pozicije „Ja sam povrijeđena, ja sam u depresiji… nikad mu neću moći oprostiti.. ostat ću jadna do kraja života, nikad mi više život neće biti isti… nikada više ništa neće biti isto i nikada neću moći biti sretna.“ Hoće li ta priča završiti s istim ishodom u nekoj daljnjoj budućnosti? Ja vjerujem da neće.

To kretanje ne mora biti odmah, može biti i kasnije, zaista nije bitno kad. Naravno da ponekad mora proći neko vrijeme potrebno da se sredimo, da odžalujemo i sl. Ovdje samo razmišljam o našem postavljanju prema nečemu, prema osobi, prema događaju. Koliko i kako naš način postavljanja utječe na naš mir i naše stanje.

Uzet ću za primjer stvarnu osobu koja ima traumu seksualnog zlostavljanja, može se reći i silovanja. Prošlo je nekoliko godina od tog događaja. Ta osoba uvijek na spomen bilo kakve teme vezane uz seks ili seksualnost počinje naglašavati kako ne želi o tome razgovarati i kako se ne osjeća ugodno jer ima jedno svoje iskustvo koje ne može zaboraviti, zbog kojeg više nikada neće biti ista, zbog kojeg joj je sav život upropašten, zbog kojeg više nikada neće biti kakva je bila i kako toj osobi nikada neće moći oprostiti. Na bilo koje pitanje uvijek odgovara na taj isti način, nebitno da li se radi o prijateljskom ili terapeutskom razgovoru, uvijek ponavlja kako joj je to upropastilo cijeli život i do kraja života neće biti ista. Ne treba puno mudrosti za zaključiti da takvim nastupom samo hrani taj problem i to loše stanje svog života. Što bi bilo s njom da umjesto toga počne redovito ponavljati da je to bilo, da se to desilo i da sada život ide dalje s novim ljudima i novim zadovoljstvima? Siguran sam da bi nešto bilo drugačije.

Tako je isto i s opraštanjem – upadamo u zatvoreni krug misli, emocija i ponašanja koje nas drže u tom stanju koje nam se ne sviđa. Misli da nećemo nikada moći oprostiti nam stvaraju negativne emocije, negativne emocije moramo nekako kanalizirati pa se osjećamo ili ponašamo loše, a onda moramo interpretirati zašto se loše osjećamo pa interpretiramo da je to zato jer nećemo moći nikad oprostiti, pa sve ispočetka.

Taj mehanizam funkcionira u puno aspekata naših života, ne samo na opraštanju, ali ovdje razmišljam o tome, pa se samo na tome i držim.

I kada sam postavio to pitanje kao zaključak te grupne rasprave zamijetio sam puno razmišljanja i zamišljenosti. Od velike grupe i dugotrajne rasprave nitko nije pomislio na tako nešto. Nitko nije pomislio da si sami stvaramo taj pakao od života koji nas muči. Kako kaže istočnjačka izreka:

„Raj i pakao postoje samo u našim srcima. Naša nas misao može odvesti u nebesko blaženstvo, ali i paklene muke.“

Što nas sprječava da se postavimo na način da smo mi odvojeni od druge strane (kojoj „opraštamo), da naš život nema veze s njom i da nas uopće nije toliko vrijedna da se damo zamarati s time. Što nas sprječava da nastavimo da svojim životom i ne dopustimo da nas zamara netko tko nas nije dostojan? Što nedostaje pristupu životu da svatko ima svoja prava, pa tako i biti idiot, budala i kreten, i da mi imamo isto toliko prava uopće se ne zamarati time i živjeti svoj život? Ja vjerujem ništa. Iako znam da će mi sad netko reći kako nije lako tako nešto napraviti. A ja ću na to pitati zašto nije lako? Reći će mi da treba puno energije i truda, a ja ću pitati, a koliko energije i truda treba za živjeti s neopraštanjem i negativnim mislima? Koliko energije treba za se odreći zadovoljstava i lijepih stvari u životu samo zato bi bili nesretni jer smo tako odlučili?

Prije 2 godine sam, ciljano i isplanirano, pretučen na cesti dok sam se vraćao iz dućana. Još je bio dan. Dok sam se vukao po cesti da dođem sebi i uspijem nazvati sestru da dođe po mene, dvije cure, koje su vidjele što se desilo, prošle su kraj mene i jedna je rekla drugoj „Tko zna ako je dobro?“. Idući dan sam otišao u dućan istim putem. Po mraku. Zašto? Nekima je vjerojatno već jasno. Mogao sam ostati u strahu, ne izlaziti iz kuće i svaki dan taj strah hraniti i hraniti, dok na kraju ne bi prerastao u agorafobiju. Ali ja sam se odlučio za suprotno, ne dati mu priliku da uopće nastane. I nije. I isto vrijedi i za tu grupu koja me je hrabro zaskočila s leđa. Mogao sam se stalno opterećivati time koliko ih mrzim, kako im se treba osvetiti, kako ih treba naći (policija ih još nije otkrila), ali ja sam se postavio na način na koji pišem – svaka budala ima svoje veselje, a ja nastavljam sa svojim životom. Vjerujem da sam s tim odabirom bolje prošao. Naravno, ponekad još uvijek nesvjesno reagiram kada čujem nekoga iza sebe na cesti i nije mi svejedno kad po mraku vidim grupu koja ide prema meni, ali ne pristupam tome na način da ću poticati i hraniti strah, već kao da mu neću dati zadovoljstva da nastane. Nije li tako i s tim opraštanjem? Zapitajmo se, u dubini sebe, koliko možemo drugoj strani, kojoj navodno ne možemo oprostiti, jednostavno ne dati zadovoljstva time da joj ne opraštamo? Koliko joj možemo uskratiti od zadovoljstva njenog uspjeha, ako joj uopće ne dopustimo da nas dovede u stanje da razmišljamo o opraštanju? Ja vjerujem 100%, a time i 100% olakšati svoj život.

A umjesto zaključne misli, reći ću samo… Ima jedna priča…

Moja je majka imala samo jedno oko. Mrzio sam je zbog toga. Bila je sramota za cijelu obitelj. Radila je u mojoj školi gdje je spremala hranu za učenike i učitelje. Jednog dana dok sam bio u školi ušla je u moj razred da me pozdravi. Bilo me je tako sram. Kako mi je to mogla učiniti? Ignorirao sam je, uputio joj pogled pun mržnje i pobjegao. Kasnije su mi se prijatelji iz razreda rugali: „Fuj, tvoja majka ima samo jedno oko!“

Propadao sam u zemlju od srama i želio da moja majka jednostavno nestane. Kad sam se vratio kući rekao sam joj: „Ako od mene budeš radila predmet ismijavanja bolje ti je da umreš!“

Ona nije ništa odgovorila...

Nisam zastao niti trenutka da razmislim o tome što sam joj rekao, bio sam toliko pun ljutnje. Bio sam nezainteresiran za njene sjećaje. Htio sam samo otići iz kuće i nikad više imati veze s njom.

Kad sam odrastao postigao sam puno u životu. Radeći puno i teško. Tako sam dobio priliku da odem u Singapore na studij. Tamo mi se posrećilo i oženio sam se, kupio kuću i dobio djecu. Bio sam sretan sa svojim životom, sa svojom obitelji i sa svime oko sebe, iako sam nastavio živjeti u stranoj zemlji.

Ali jednog dana, moja majka mi je došla u posjet. Nismo se vidjeli godinama, a ona nije nikada vidjela svoje unuke. Toga se dana samo pojavila na vratima. Moja djeca su je počela ismijavati. Ja sam se izderao na nju zato što se samo tako pojavila, nepozvana. Vikao sam se na nju: „Kako si se usudila doći do moje kuće i plašiti mi djecu? Goni se odavde, odmah!“

Tiho je odgovorila: “Oprostite, mora da sam pogriješila kuću“, i otišla.

I onda, jednog dana, nakon par godina, stiglo je pismo iz mog kraja. Pozvan sam u svoj rodni kraj na proslavu godišnjice mature. Slagao sam ženi da moram ići na poslovni put. Poslije proslave, iz znatiželje, svratio sam do svog starog doma. Kad su me susjedi vidjeli rekli su mi da je moja majka umrla. Nisam pustio nijednu suzu. Predali su mi jedno pismo za koje su rekli da je od nje za mene ako se ikada vratim. Otvorio sam pismo:

Tvoja Majka..