Razmisljanja jednog psihoterapeuta

15.11.2010., ponedjeljak

Dodir

Dok opušteno leži na podu nježno joj primam stopalo u jednu ruku dok joj ga drugom nježno gladim od pete prema prstima, spuštajući zatim ruku po gornjem djelu stopala do gležnja ne bih li ga obuhvatio palcem s vanjske strane, a ostalim prstima s unutarnje, i s rukom u tom položaju nježno klizio prema gore; listovima i bedrima, da dođem do trupa, pa preko grudi, preko vrata, nježno ga milujući, dođem do njenog lica, laganim dodirom obilazeći usne...


Vjerojatno bi najčešći odgovorio bio - odlomak iz erotskog romana, dok bi onaj najrjeđi vjerojatno bio točan. Naravno, oni dovoljno slobodnoga duha već naslućuju, iako nesigurno, da je vezan uz psihoterapiju. Da, to je psihoterapijska tehnika. No, prije nego se počnu skupljati drva za lomaču, možemo zajedno promisliti o takvome pristupu. To je psihoterapija usmjerena na tijelo, jedan u nizu od stotina psihoterapijskih pravaca, odnosno samo jedna od tehnika rada u psihoterapiji. Sasvim razumljivo, spada u najkontroverzniju zonu psihoterapeutskog rada, jer debelo prelazi kako neke formalne granice odnosa s klijentom, tako i društvene norme. O samoj djelotvornosti tehnike ću nešto kasnije, a sad bih se osvrnuo na samu temu ovog razmišljanja. Odlučio sam promišljati o dodiru, pa sam se odlučio za ovaj malo provokativniji uvod.

Dodir je nešto potpuno prirodno i normalno, a s potrebom za dodirom se čak i rađamo. Male bebe u domovima puno plaču, jer im odgajateljice ne mogu pružit dodira koliko im treba da bi mogle razvijati privrženost, što utječe i na emocionalni razvoj. Dodir je ono što nas od rođenja vezuje uz jednu osobu (najčešće majku) uz koju razvijamo tu privrženost. Dodir je ono što utječe i na međusobnu komunikaciju. Tako je u eksperimentu kad je varirano da li konobarica dotiče ili ne mušteriju pri davanju računa, u situacijama kada je doticala, napojnice su bile veće. No, amerikanizacija društva odvodi nas u suprotnom smjeru i dodir postaje tabu; zabranjen; pa čak i ekvivalent seksualnom zlostavljanju. I tako tužbe zbog slučajnog dodira nepoznate osobe u komunikaciji začas postaju seksualno uznemiravanje, vjerojatno samo zbog izvlačenja novca, al' bitno da prolazi.

No, kako smo od nečeg tako prirodnog i normalnog, došli do nečeg tako zabranjenog? 21. stoljeće – vrijeme kada se seksualnost sve više oslobađa, otkrivaju se ljepote tijela i njegovog ukrašavanja, pokazivanja, mijenjanja; grijesi s kojima su nas svećenici s visokih govornica nekada plašili postaju artefakti prošlosti; ali fizički kontakt se sve više demonizira. Meni je to čudno. Osobno nemam običaj fizičkog kontakta u komunikaciji, ali mi ne smetaju osobe koje imaju. Potpuno neovisno da li bila to baka s autobusne stanice koja poznajem i koje me drži i udara da bi mi bolje dočarala dramatičnost besmislene stvari o kojoj priča ili Talijan koji me je pitao za pravac na cesti i pritom mi temeljito namilovao vrat i leđa. No, i sa svojim osobnim stavom teško mi je ići tragom promišljanja kako je to postao takav tabu. Možda bih i našao neku ideju da krenem pisati strujom svijesti, ali kako je to sad sporedna tema, ostaviti ću ju za neki drugi put.

Područje gdje je dodir posebno demoniziran je psihoterapija. Zašto je to tako? Sagledajmo s ovog aspekta. Idemo kozmetičaru – dodiruje nas; idemo maseru – dodiruje nas; idemo fizioterapeutu – dodiruje nas; idemo liječniku – dodiruje nas; itd. Jesmo li ikada u tome našli nešto neprirodno? Čudno? Nastrano? Bolesno? Neprimjereno? Pretpostavljam da nismo. Ali da nas psihoterapeut tako dodirne, to bi bilo značajno drugačije. Zašto? Vjerojatno zbog naučenog uvjerenja da je psihoterapija nešto gdje se liječi um, a um se liječi riječima. Vrlo jednostavno. No kako se ja s tim ne slažem, zaroniti ću dublje u područje.

Da, psihoterapija primarno liječi um. No, je li um odvojen od tijela? Koliko simptoma i problema ima naše tijelo zbog problema uma? Umor, drhtanje, znojenje, crvenjenje, teško disanje, vrtoglavice… da ne pričam o težim bolestima do koje dovodi kroničan stres i sl. Je li to dovoljan znak da se u priču o psihoterapiji obrati pažnja na tijelo? Uobičajenom zapadnjačkom razmišljanju, na koje smo i mi navikli, nažalost nije. Pažnja se obraća samo na um, dok je posljedica koju osjeća tijelo samo nusprodukt problema uma. Rješavanjem uma nestaju i posljedice na tijelu. U toj priči um je važniji i to je to. No, onaj pridjev „zapadnjački“ koji sam upotrijebio implicira da postoji i „istočnjački“ i da je tamo nešto drugačije.

Drugačije je to što postoji izraz koji se kod nas ne može prevesti, što je dostatan pokazatelj stanja, a izraz se odnosi na cjelinu uma i tijela, odnosno um i tijelo gleda kao jedninu –„umtijelo“ ili „tijeloum“ – ostavljam vama na izbor. I ja vjerujem da to i je tako, da su um i tijelo puno povezaniji, odnosno više cjelina nego odvojeni. Nebrojena su izlječenja snagom volje od bolesti od kojih je medicina odustala, kao što su nebrojeni dokumentirani slučajevi nadljudske snage u situacijama kada je to bilo potrebno. Osim što pokazuju granice mogućnosti našeg uma i tijela, pokazuju i koliko više mogu surađivati. Jer ako um i tijelo nisu povezani zašto ljudi pritiskom na određenu točku na tijelu počnu plakati (neki terapeutski pravci se time bave); zašto ja na shiatsu masaži (kombiniranoj s nekim drugim tehnikama) na pritisak na određenim mjestima proživljavam intenzivne mentalne slike; zašto ljudi kod rješavanja psihičkih problema osjećaju fizičke promjene? Puno je toga što upućuje na povezanost uma i tijela, ali kako mi je jedan od neriješenih strahova oko ovog bloga i taj da ne budem predug, ostaviti ću i tu temu za sad postrani, te skočiti malo natrag.

Dok sam svoju kolegicu gladio na način opisan na početku posta potpuno sam izgubio osjećaj o tome da je to njeno tijelo, kao i da se radi o njenom umu. Držao me neki neobični osjećaj koji joj kasnije nikako nisam mogao opisati. I ne mogu još uvijek. To je jednostavno bila ona na neki drugačiji način, na neki cijeli način. Bilo kakva seksualna komponenta je nestala. Ne seksualna u smislu uzbuđenja, nego i u smislu da radim nešto što ne trebam, da moram paziti kako ju dodirujem i sl. Postojala je samo ona. I zajedno s njom sam otišao u jedno posebno stanje svijesti. Stanje transa u kojem sam počeo osjećati njeno cijelo biće. Nastavak tehnike se zasniva da se razgovara s osobom (iako je ona nerijetko u stanju transa u kojem joj je tako dobro da joj se ne priča) i da se nađe dio tijela koji je problematičan. Osjetio sam jedan dio tijela (najbliža definicija bila bi bioenergija) da je drugačiji i da ga ne osjećam dobro kao i ostatak. Držao sam ruku na tom dijelu, razgovarao s njom i osjećao promjene koje se dešavaju. Ona se nije micala. Kako joj je tijelo izgledalo u usporedbi s njom Rodinov mislilac (kip) djelovao bi kao hiperaktivni plesač na speedu. Ali osjećao sam promjene, osjetio sam i kad se „rad“ završio, pokrio sam ju, a ona je nastavila biti sama sa sobom u svojoj tišini. Poprilično neobično iskustvo koje nisam baš previše shvaćao osim da je jako moćno. Nije ni da mi je sad puno jasnije. No, kasnije kad se povratila složila se sa mnom o moći i snazi te tehnike. Da ne idem u detalje, ona je bila preporođena.

Opet ću skočiti natrag, jer o tijelu mogu pisati naknadno, i vratiti se na problem te tehnike. Svi koji smo tu tehniku (na tom psihoterapeutskom seminaru) isprobali suglasni smo da je genijalno moćna. No, isto tako bili smo suglasni u pitanju – da li se usuditi to prakticirati? Odgovori su bili poprilično složni – ne. Kao što je to u cijelom svijetu.

Iako volim izlaziti iz okvira, postoji li način za osigurati se da ta tehnika ne bude naknadno krivo interpretirana ili da se naknadno osoba ili netko iz njene blizine ne sjeti nešto zaključiti iz toga? Aludiram na seksualnu komponentu. Živimo u čudnom društvu, gledamo američke serije iz kojih dobivamo glupe ideje i tako stvarano društvene norme bez da se dublje zapitamo o istim. Na ovako nešto nagovoriti me mogu samo prijatelji/ice, odnosno osobe koje dobro poznajem, a za ostale je to samo artefakt mašte.

I na kraju mogu samo postaviti pitanje. Nije li žalosno da za psihoterapeutsku tehniku za koju otvoreno priznajem da je jedna od najmoćnijih, ujedno i najugodnijih za klijenta, tako jednostavno i čvrsto kažem da ju nemam namjeru prakticirati? Ja mislim da je žalosno, dok se pitam koliko je uzrok te žalosti u meni, a koliko u društvu u kojem živimo, i sve to zbog nečeg tako svakodnevnog i normalnog – dodira.



Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

url and counting visits
Accurate Visits