Razmisljanja jednog psihoterapeuta

13.09.2010., ponedjeljak

Biti normalan

Malo se ljudi može pohvaliti da im je više puta od mene upućena rečenica „Ti nisi normalan!“, a vjerojatno se još manje ljudi može pohvaliti da su toliko puta čuli „Svaki put kad pomislim da si dostigao vrhunac, ti uspiješ biti još luđi!“ Pa krenimo putovima normalnosti i ludosti...

Prvo ćemo, onako fino školski, definirati normalnost. Postoje dvije definicije. Statistička i socijalna. Po statističkoj definiciji nenormalno je sve ono što je rijetko, odnosno što ne čini većinu (nalazi se na krajevima Gaussove krivulje – psiholozi vole statistiku). Po socijalnoj definiciji nenormalno je sve ono što društvo tako odredi. Vjerojatno je teško odredit koja je besmislenija, jer po prvoj Beethoven, Einstein, Hawking i mnogi drugi nisu normalni. Genijalci su rijetki, a kako je rijetko nenormalno, logično proizlazi da su genijalci nenormalni. Drugoj je definiciji povijest dala svoj obol besmisla. Koliko je lomača gorjelo, nevinih ubijeno, proganjano i mučeno jer je društvo odredilo da nisu normalni, a danas ih to isto društvo vidi potpuno normalnima.

Sada kad smo zaključili da nije normalno definirati normalnost, možemo krenuti na primjere nenormalnosti. Po internetu često nailazim na teme o nenormalnom ponašanju ljudi, a još me češće poznanici pitaju za neka nenormalna ponašanja. Evo samo nekoliko primjera nenormalnih ljudi: djevojke su ušle u kafić, nisu gledale uokolo već su samo međusobno pričale, popile svoje i otišle (valjda su prošla vremena kad su ljudi išli u kafić na piće i razgovarat); dečko je našao curu s kojom nije sretan, iako on uporno tvrdi da je sretan, ali vidi se da nije (stvarno je glup ako misli da sam može znat da li je sretan, zar ne?); osoba sanja svaku noć (kao i svi drugi ljudi, ali to joj nije dovoljan argument, već mora znat što nije u redu s njom); dečko je našao curu koja sliči njegovoj mami (to što liči samo osobi koja je to zaključila je nebitno); ljudi koji se često smiješe (jer očito nije u redu da su zadovoljni i dobro se osjećaju), itd. Onda tu idu i problemi tipa „Kako da joj objasnim da taj dečko nije za nju?; Kako da joj objasnim da nije sretna u životu?; Kako ga uvjeriti da ne treba to studirati jer neće biti sretan? On sluša Mozarta, što nije u redu s njim i kako mu pomoći? Ne želi se opijati s nama u parku, kako ga uvjeriti da počne?“. Ovo su sve primjeri nenormalnih ljudi, odnosno ljudi koji imaju neki „problem“ i koji zbog toga nisu normalni. Neke sam stvari pročitao po internetu, a neke su iz mog osobnog iskustva, ali ono što im je svima zajedničko je da uvijek netko nekome zalijepi etiketu nenormalnosti.

Meni to sve izgleda apsurdno. Je li uzrok tolike nenormalnosti to što druge gledamo svojim očima? Većina ljudi nenormalnim proglašava ono što je njima osobno neprihvatljivo, što ne bi napravili, što im se ne sviđa; a kako je to nenormalno za njih, onda nije dobro ni prihvatljivo niti za drugu osobu, pa joj očito treba pomoć jer nije normalna. I tako nastaje ta poplava nenormalnosti, a ljudi se opterećuju time kako pomoći nenormalnima bez da se zapitaju jesu li oni normalni. Baš me zanima što bi takvi rekli da njima netko kaže da nisu normalni jer to rade? Vjerojatno da nije normalan taj koji im je to rekao, što drugo.

No, kako ja vidim tu nenormalnost? Ja ju vidim kao unikatnost. Koliko je samo ljudi u povijesti proglašeno ludima za života, da bi ih danas uzdizali kao genije nezemaljskih sposobnosti. A oni su zapravo samo imali hrabrosti biti ono što jesu, biti slobodni i živjeti onako kako žele, a ne kako im društvo nameće. I sad si postavimo jednostavno pitanje: Tko je bio sretniji, oni ili okolina? Odgovor na to pitanje nije težak.

Ljudi su naučeni prihvaćati neke društvene norme i po njima funkcionirati, bez da su se ikada zapitali o njihovom smislu. Normalno je završiti školu, kako bi pronašli posao na kojemu će dočekati penziju, da zatim čekali smrt. Tu se negdje između ugura i zasnivanje obitelji, i to je to. Normalno i ispravno ponašanje, a sreća je u svemu tome nebitna. Bitno je jedino da su nepisana pravila ispunjena.

Prije par godina sam baki dao gomolje liatrisa da ih posadi. (Za one koji ne znaju koji je to cvijet evo slike). Baka ih je posadila i svaki dan nestrpljivo išla gledati ako su počeli rasti. Djed je to zamijetio, našao je neko umjetno cvijeće i zabio ga u zemlju na tom mjestu te jedno jutro rekao baki da je cvijeće izraslo. Kako baka nije znala što treba izrasti povjerovala je i zbunjena zvala kakvo je to ludo cvijeće koje izraste i procvate u toku jedne noći. To je ponašanje koje će proglasiti nenormalnim, jer takvu glupost ne bi trebala raditi odrasla osoba, već dijete. Nebitno je što su se svi zabavili, što je simpatično i što je originalno. To je djetinjasto, a ako se tako ponaša odrasla osoba, onda nije normalno. I najveći je problem, po meni, što ljudi imaju sklonost po takvim sitnicama generalizirati cijelu osobu. Jedno ponašanje koje društvene norme pripisuju dječjem (čitanje stripova, kupovanje plišanih igračaka, i sl.) kod odrasle osobe je sasvim dovoljno da se odmah zaključi da ta osoba nije normalna. Sva druga odgovorna, zrela i odrasla ponašanja postaju nebitna, bitno je samo to jedno. Ni najmanje odstupanje od normi se ne oprašta. Da se može odmah takve bi se odmah žigosalo užarenim željezom da netko slučajno ne pomisli da su normalni.

Tako to kategoriziranje postaje norma ponašanja, djecu se uči istome, svi mu postajemo robovi i tako se ponašamo gubeći ideju postojanja individualnosti u ljudskoj vrsti, koja bi trebala biti njena osnovna ljepota. Pa čak i ja koji sam svjestan svoje „nenormalnosti“ trudim se pisati ovaj blog na način da zvuči normalno i pokušavam kontrolirati svoje uobičajeno pisanje načinom struje svijesti. Pitanje je koliko mi uspijeva.

Nerijetko se u radu susrećem s pitanjima o normalnosti i druga strana uvijek ostane zatečena s mojom reakcijom. Nebitno da li se radi o nereagiranju na nešto čega ih je jako sram jer nije normalno ili što na nešto reagiram drugačije od većine ljudi koja im odmah kaže da nisu normalni. Za mene su normalni, jer su te razlike samo ljepota ljudske individualnosti. I onda pričamo o normalnosti i nenormalnosti da bi shvatili da si sami prave probleme jer ne žele biti slobodni.


To me vraća na moju najdražu knjigu koje svako malo iznova čitam i na kojoj temeljim čitav svoj život – Galeb Jonathan Livingston. Priča o galebu koji želi oboriti rekord u letenju, a jato ga izopći zbog toga jer je svrha galebova da žive i jedu, a ne obaraju rekorde. No, unatoč tome on ustraje u svom snu i biva sretan. Koliko među nama ljudima ima takvih galebova, a koliko nas čini jato?

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

url and counting visits
Accurate Visits