Razmisljanja jednog psihoterapeuta

Ova se priča odvija u dalekoj šumi Izgubljene zemlje. Izgubljena zemlja specifična je po tome što u njoj žive leprechauni koji se brinu da bi sve funkcioniralo kako treba. Kao i u mnogim zemljama problemi se mogu pojaviti, ali se isto tako mogu i riješiti.

Ova se priča odvija u jednoj dalekoj šumi te izgubljene zemlje. U šumi zvanoj Bijela šuma. U toj šumi živio je jedan takav leprechaun. On se ne bi razlikovao od ostalih leprechauna da njegov život nije imao stvarno poseban smisao, kojega on možda i nije bio svjestan. On se brinuo za sreću šumskih stvorenja u cijeloj zemlji. To je značilo da se nerijetko morao seliti. Svaka seoba bila je promjena u životu. Promjena koja je bila bitna, ali opet tako nevažna. Jer te su promjene bile dio njegovog života.

Kada bi u nekoj šumi obavio to što je trebao, ostajao bi u njoj do idućeg zadatka kada bi krenuo dalje. Dalje, u neku novu šumu. U koju god bi šumu došao uvijek bi mu bilo lijepo i njegov novi dom bi ga dočekao spreman. U svakoj šumi bio je netko tko bi se brinuo da mu bude dobro i ima sve što treba.

U šumi u kojoj je sada nalazi se već puno vremena. Nakon što je ovdje riješio problem s presušenim potokom, koji je presušio uslijed odrona kamenja koji je zatrpao izvor, ostao je ovdje u iščekivanju svog novog zadatka. No, zadatka zaista dugo nije bilo. Tako dugo, da se već počeo osjećati nezadovoljnim što nema izazova, dok se s druge strane osjećao sigurnim jer se nalazi u svom svijetu koji je izgradio. Jer se nalazi u svijetu koji je samo njegov i u kojem nema opasnosti od nepoznatih iskustava. Taj svijet je bio dobar kad god je bio stava da je bolje biti u nezadovoljstvu nego riskirati promjenu i pronaći još veće nezadovoljstvo, još gore iskustvo... Poznata nesreća je uvijek bolja od nepoznate, jer ovako bar znaš na čemu si, često je govorio sam sebi.

Jednoga dana, dok je šetao šumom i sakupljao hranu, ugledao je orla kako leti iznad šume. To je bio znak da se vjerojatno dešava nešto što se tiče njega i požurio je kući. Orao mu je obično nosio poruke. Pred stablom u čijem je deblu bio njegov dom već su se skupili šumski stanovnici koji su znali da je došlo vrijeme rastanka; koji su znali da je vrijeme da se zauvijek oproste....

Pergament s crvenim pečatom bio je znak hitnosti. Pročitao je samo kuda mora krenuti. Vremena za pozdravljanje jednostavno nije bilo. Sekunde su mogle biti od presudne važnosti i jedino što je mogao učiniti je uzeti svoju vreću s osnovnim stvarima koja je pod slojem prašine bila spremna za ovaj trenutak i krenuti ispraćen tužnim pogledima onih koji nisu imali prilike reći mu što osjećaju.

Ali i u toj tuzi postojala je utjeha. Utjeha zahvalnosti na sreći koju im je donio svojim dolaskom u njihov život i svim lijepim trenucima koje im je pružio. To su bile uspomene koje su sada ostale same da pružaju osjećaj uspjeha i zadovoljstva cijeloj šumi koju više nikada neće vidjeti.

Ali on je također u sebi nosio osjećaj zadovoljstva. Zadovoljstva svime naučenim i postignutim. Toliko je vremena proveo s njima, oni su mu toliko toga pružili, a on je toliko toga naučio. I sada kada je naglo morao krenuti dalje, sa sobom je mogao ponijeti jedino uspomene. Tako razmišljajući o uspomenama koje nosi sa sobom, i koje će postati sastavni dio njegovoga života, pročitao je ostatak pisma o svom novom zadatku. Strah koji je uslijedio nije mogao zamisliti ni u najgoroj noćnoj mori. U Izgubljenu zemlju došla je Manticora. Strašna zvijer za koju se do tada znalo samo iz legendi i priča, a on je dobio zadatak da se bori s njom. Može li ijedno živo biće Izgubljene šume zamisliti užas koji ga je ispunjavao? Boriti se s Manticorom! Dok je hodao ka Plavoj šumi, čije je stanovnike Manticora terorizirala, razmišljao je o svemu tome; razmišljao je o svome životu i pitao se i ima li to sve smisla. Nije li jednostavnije otići negdje, sakriti se i ostatak života provesti skriven i sam, nego riskirati s nečim ovako nepoznatim i možda patiti? Da uspjeh i pomaganje donose lijep osjećaj bilo je neupitno, ali ima li smisla riskirati? To nije bio samo strah od nepoznatog, bila je to realnost. Realnost njegova života. On će doći tamo, pobijediti Manticoru, ostati živjeti u Plavoj šumi tko zna koliko dugo, biti će mu lijepo, imati će nekog tko će se brinuti za njega, neće biti sam, osjećati će se sigurno i voljeno i onda kad to najmanje očekuje , prekinuti brže nego može i zamisliti. Tada će opet zavladati očaj i tuga praznine, a sjena samoće će pasti na sve lijepo što je imao u životu.

Tako razmišljajući došao je do Plave šume, gdje ga je dočekala šumska delegacija. Očajni, odmah su ga uputili do pećine gdje se Manticora smjestila. Odlučio ju je odmah napasti. „Sada ili sutra, isto mi je“ – razmišljao je. Ništa neće biti drugačije. Krikovi koji su dopirali iz špilje parali su spokoj šume, dok leprechaun nije ranjen istrčao. Rekao je da se spasio u zadnji čas i da je nemoćan. Odveli su ga na skrovito mjesto gdje su mu previli rane i razočarani otišli. Pala je noć, a srebrna svjetlost mjeseca nije mu dala spavati.

I dok je tako ležao u Plavoj šumi, razmišljao je o svim lijepim stvarima i trenucima koje je doživio u Bijeloj šumi. O tolikim uspomenama koje su ga ispunjavale tolikom srećom. O radosnim izrazima lica svih onih kojima je pomogao, o nezaboravnim trenucima koje je proveo u Bijeloj šumi. Razmišljao je o svemu što je naučio dok je boravio u Bijeloj šumi i koliko ga je to promijenilo kao osobu.

S tim mislima dočekao je jutro. I prije nego je itko došao vidjeti što je s njim otišao je do Manticore i pobijedio ju, oslobodivši tako šumu zla.

Sreća šumskih stanovnika bila je nemjerljiva, a od njihove sreće bila je veća samo njegova. Ne zato što je pobijedio Manticoru, već zato što je shvatio da je sretan u životu. Shvatio je da sreću ne čini stagnacija u jednoj šumi, već potraga za konačnom šumom. Shvatio je da svaka ta šuma kroz koju prođe u životu pruža neko iskustvo koje njega oblikuje kao osobu, a na njemu je da to iskustvo iskoristi. On je mogao sjećanje na Bijelu šumu iskoristiti kao temelj svog očaja i pustiti Manticori da pobijedi nalazeći mir u smrti, ali on je umjesto toga ta sjećanja iskoristio za temelj svoje snage i svoje bitnosti; iskoristio je ta sjećanja kao smjer za put ka sreći, jer je znao da će uz sretne šumske stanovnike i on opet biti sretan. Znao je da ga to dovodi do još jednog djela života će trajati samo neko vrijeme, ali je isto tako znao da je možda baš taj dio života onaj koji će trajati zauvijek, da je možda baš ova šuma ona u kojoj će provesti ostatak života. Ali neovisno o tome hoće li i iz ove šume morati otići, on je znao da će i tu nešto naučiti; on je znao da će i u ovoj šumi steći iskustva i znanja koja će mu možda i pomoći da tu zauvijek ostane ili da se bolje snađe u sljedećoj šumi. Shvatio je da i putovanja između šuma mogu biti lijepa, da ta samoća nakon rastanka zapravo nije samoća, jer je ispunjena uspomenama, a uspomene su te koje su njega i druge naučile toliko puno stvari.

On je shvatio da je očaj isto što i sreća, samo ovisi kako na to gleda. Shvatio je da svaki rastanak može biti put ka još većoj sreći, da svaka ta promjena ima svoju svrhu u životu, a da njemu je da ju prihvati ili ignorira očajavajući.

I s tim se spoznajama, sretan, nastanio u ovoj šumi, uživajući u trenutku. Znajući da će možda sutra otići dalje, a možda cijeli život provesti u ovoj šumi, ali to nije bilo bitno, sada kada zna da i putovanje i šuma imaju svoj smisao i da oboje pružaju sreću na svoj način.