Razmisljanja jednog psihoterapeuta

Tako sam naučio da kupovina tog najlona nije za mene, jer još uvijek ne shvaćam zašto nije mogla odrezati pa izvagati. Pogotovo kad sam vidio da se cijena računa iz precizne decimalne vrijednosti težine. I tako, uslijed tog mog neshvaćanja nečeg tako očito jednostavnog, došao sam do pojma ukutijarenosti.

Pojam ukutijarenost, kao što mu samo ime govori, nastao je iz riječi kutija, a značenje mu je metaforičko i znači da je netko u kutiji, odnosno ne izlazi iz svoje kutije koja reprezentira cijeli njegov svijet uključujući i opsege i granice razmišljanja. Kao kad se za nekoga kaže da ne razmišlja izvan kutije i sl.

No, idemo dalje s primjerima, prije nego dobijem potrebu izvagat tu kutiju. Frendica od mame me došla pitati za mišljenje/savjet o alternativnoj medicini kad je saznala da joj roditelj boluje od neizlječive bolesti (ostavimo nebitnim koje, za ovu priču).

Frendica: Imaš ti kakav alternativni savjet? Ti si sklon takvim stvarima?
Ja: Nisam upućen u to područje baš, ali znam da prehrana igra bitnu ulogu.
Frendica: Kakva prehrana?
Ja: Znam da pravilna prehrana koja maksimalno uključuje sirovo voće i povrće, a izbacuje nezdravu hranu dosta usporava bolest i smanjuje simptome.
Frendica: A mogao si nešto još gluplje predložit. Sad bih mu trebala predložiti da smanji masno, pohano i prženo?
Ja: A onda imaš onaj elektronski uređaj koji se bazira na istraživanjima različitih frekvencija koje djeluju na organizam. Otkriveno je dosta frekvencija koje blagodatno djeluju na specifične dijelove tijela, simptome i bolesti. Treba vidjeti detalje, ali mislim da bi u svakom slučaju moglo pomoći, koliko sam upoznat s ovom bolešću.
Frendica: A misliš na onu pizdariju?
Ja: Pa koliko znaš o tome?
Frendica: Ništa. Meni to zvuči glupo. Ti u to vjeruješ?
Ja: A dobro, što onda hoćeš od mene?
Frendica: A ništa. Mislila sam da ćeš mi moći pomoći, a ti nemaš pojma.
Ja: Sorry, čarobni štapić mi je ostao doma.

Eto još jednog primjera. Ovo je možda malo ekstremniji, ali mislim da je područje medicine stvarno idealno za promišljati o ukutijarenosti. Da postoji nebrojeno neizlječivih bolesti je neosporno. Ali je isto tako neosporno da postoji nebrojeno slučajeva čudesnog neobjašnjivog izlječenja koje medicina nije uspjela objasniti. Znači, ima tu nečeg? Uzmimo za primjer rak. Opće je poznato da prehrana sirovom hranom, odabranom i pravilno kombiniranom, snižava PH razinu u tijelu, te da o uništava rak jer ne može opstati u takvoj okolini. I što mi ljudi na to kažu, kad dođemo do te teme u razgovoru? Da je to istina, rak bi se tako liječio. Da, farmaceutska industrija bi jedva dočekala da se ljudi počnu liječiti na prirodan i zdrav način. Žalosna je činjenica koliko ljudi znam da se nisu ni odlučili pokušati tako liječiti. A samo zato jer, citirati ću jednu osobu „Studirala sam 2 godine medicine i to nema smisla“. Čak i ako preskočimo činjenicu da ima 70 godina i da je možda medicina napredovala od tada, nije li to opet svjesno odbijanje vlastitog izlječenja samo zato jer ne želimo izaći iz okvira unutar kojih razmišljamo?

Ostavimo se raka i alternativne medicine, to je druga tema. Uzeo sam to samo kao primjer te ukutijarenosti.

Koliko se često susrećemo s takvim ljudima? Koliko smo mi sami ukutijareno? Znamo da je nešto upravo tako i ne želimo ni provjeriti alternativu. Ne želimo ni provjeriti alternativu jer bi onda morali nekome drugome priznati da je on bio u pravu; morali bi sami sebi priznati da nismo bilo u pravu: srušio bi se naš svijet vrijednosti i uvjerenja koje imamo, itd. Pa zar je to sve važnije od promjene? Od sreće? Zar je naš ego toliko bitan da smo spremni umrijeti i odreći se onoga što želimo, samo da sačuvamo tu iluziju ega? Nije pobjeda nad vlastitim ego uzalud najvažnije prepreka s kojom se suočava hodočasnik na putu prosvjetljenja na dalekom istoku. Ego je taj koji nas drži ukutijarene.

Bilo koja spoznaja koja ne odgovara našim stavovima, uvjerenjima i idejama nepoželjna je. Nema tu previše priče, ona je jednostavno nepoželjna. Jer ako ju prihvatimo onda gubimo dio sebe i to je sve što vidimo. A ne vidimo da tako možemo postati veći, bolji, pametniji, itd.

Sad sam se već udaljio od početne teme gdje sam započeo s lakšom ukutijarenošću, jer ovdje sam već na težoj verziji, ali u osnovi je to isto. Poput prodavačice s početka koja je toliko odabrala živjeti unutar kutije da zna samo da ona najlon mora prodati na kilogram, a ne na metar, iako koristi metražu za mjeriti kilograme.

Dobro, reći će mi netko da joj se neda raditi ili ne želi na poslu trošiti više energije nego mora, a ja ću na to postaviti pitanje, zašto je tako? Nije li to opet ukutijarenost pa podrazumijevamo da je posao tlaka, da ga samo moramo što prije odraditi i da se na njemu nećemo zabavljati? Ukutijarenost zbog koje si ne dopuštao biti kreativniji. Da se odkutijari možda bi i uživala na poslu; možda bi više čavrljala s kupcima, smišljala nešto novo, poboljšala prodaju, zaradila veću plaću tako, i sl.

Možda, možda… sve su to samo veliki možda koji postoje jer nam je predobro u kutiji da bi pogledali što je izvan nje. Jer nam je u istoj toliko dobro da si čak ne želimo niti postaviti pitanje ima li čega vani, a kamo li tek je li to možda bolje?

Vjerujem da se to dešava zbog razvoja kulture u kojoj se zaboravlja smisao života. Rađamo se da bi jedva čekali da krenemo u školi; u školi jedva čekamo da ju završimo i krenemo raditi; kad se zaposlimo jedva čekamo penziju; kad smo napokon u penziji jedva čekamo smrt. Većina negdje između napravi djecu jer se, eto tako, to očekuje. I to nam postaje sav život. No, opet druga tema. A kako da, za kraj, dočaram svoje razočaranje ukutijarenošću osim pričom?

Jedan je čovjek vrijeme zlatne groznice prodao svu svoju imovinu, kupio opremu za kopanje zlata, te krenuo u avanturu. Otišao je u planine s drugim kopačima i krenuo u potragu za zlatom.Dani su prolazili, a on nije pronalazio ni zrnce zlata. Prošli su mjeseci, pa i godine, a on je postajao sve siromašniji, da bi na kraju je ostao bez ičega.Razočaran posle svega, otišao je u napušteno selo i tamo odlučio umrijeti. No, tamo se osjećao previše usamljenim, pa je odlučio otići umrijeti u prirodu.

Tako je stigao do potoka, koji je tekao pored divne livade pokraj šume. Promatrajući taj predivan prizor odlučio si je napraviti kućicu. Iskopao je rupu pored potoka i pravio cigle od te zemlje. Kasnije je od tih cigli sagradio kućicu, na početku šume.Došla je zima i on je umoran i razočaran od života, umro od gladi i hladnoće.

Mnogo godina kasnije mladi bračni par kupio je tu livadu i dio šume s kućicom, s namjerom da tu sagrade svoju kuću. Ta mala zemljana kućica im je smetala i odlučili su ju srušiti. Čim su joj zadali prvi udarac, zamijetili su kako nešto svjetluca u zidu. Odnijeli su taj svjetlucavi kamen na analizu i saznali da je to zlato. Kasnije su shvatili da je svaka cigla, od koje je kućica bila sagrađena, prepuna zlata.

Koliko smo mi, poput tog kopača zlata, svakodnevno ukutijareni da ne vidimo prilike i mogućnosti s kojima smo okruženi? Moramo li zaista, poput tog kopača zlata, umrijeti a da ih ne vidimo?