Razmisljanja jednog psihoterapeuta
04.05.2012., petak
Pitanja, pitanja...
|
Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet. Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“ Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivima sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša. Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline. Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega. „Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena. „Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima. Tek sam otkrio ovu priču i izuzetno mi se svidjela, no ima jedan problem. Nemam pojma zašto mi se svidjela. Pa sad krećem u svijet polovica odgovora bez kojih se pitanja ne mogu postavljati ne bih li shvatio zašto mi se tako svidjela, a usput i naučio sam sebe nešto o ljudskom ponašanju. Imamo nekoga tko stalno teži nečemu novome, nečemu većem, nečem boljem... ne bi li na kraju svega, na kraju potrošenoga vremena shvatio da je već sve imao. To je tako tipična ljudska osobina. Stalno se fiksirati na ono što nemamo, što može biti blisko fiksacijama na negativnosti, o čemu sam razmišljao na cesti, dok ne potrošimo cijeli život i onda na samrtnoj postelji shvatimo da smo zapravo mogli biti sretni od samoga početka. Ok, sad sam kontradiktoran samome sebi, jer sam do sada cijeli život trošio na ispunjavanje želja i postizanje ciljeva, kontradiktoran samome sebi jer sam se ponašao kao Galeb J. Livingston na cijelom svom životnom putu. Možda mi je to bilo potrebno da bih kao i klesar, naučio da mogu biti sretan s onim što imam. Je li to cijena sreće? Ili je to samo način za pronaći/spoznati sreću? A možda je i nešto više, jer za razliku od klesara nisam dobivao što sam htio, već sam u to trebao ulagati vrijeme, mada je meni, u tom autističnom svijetu u kojem sam živio da bih postizao što sam htio, često i izgledalo kao da dobivam. A nešto više jer sam s tim nešto naučio, dobio... jer sam evoluirao i bez toga ne bih bio ovo što jesam. Hm? Možda je onda odgovor upravo u tome? Da moramo naći trenutak u životu kada imamo dovoljno da bi bili sretni, da moramo prepoznati kada stati i početi klesati kipove s onim kamenjem, alatom i vještinama koje smo skupili tijekom putovanja. Sviđa mi se ta misao. Čak mi i odgovara na moje životno pitanje koje me poprilično muči u zadnje vrijeme. Mada mi taj odgovor, kako to obično biva, otvara i jedno novo pitanje. Kako se to dešava? Taj trenutak. Ja ga nisam htio, planirao, a još manje predviđao, a do ovog trenutka kada ovo pišem nisam niti imao pojma da bi tako nešto moglo postojati. Je li to svjesna odluka? Igra sudbine? Slučajnost? ...? Pitanja, pitanja... Večer od pitanja. Očito je da su nam iskustva potrebna da bi naučili tko smo i što smo, i kako da budemo sretni, ali u praksi to baš i nije tako često kako bi trebalo biti. Ili samo ja to ne vidim? Možda i tu ulogu igra ona fiksacija na gluposti, pa se uporno fiksiramo na iluzije sreće negdje izvan nas i tražimo ju svuda osim mjesta gdje se nalazi – u nama. |
