Razmisljanja jednog psihoterapeuta

Psihologijski rječnik kaže da je ljubav nešto čiju definiciju treba prepustiti pjesnicima, a ne znanosti – i onda ju definira. Pojam ljubavi istovremeno može izgledati kao nešto o čemu se nema puno za reći i o čemu se ima previše za reći.

Spoznaju o tome koliko se u konceptu ljubavi može naći putova za razumijevanje međuljudskih odnosa dugujem Gregoryu Batesonu i njegovoj rečenici, koju sam pročitao u jednom njegovom tekstu, da je ljubav sistem koji vrednuje drugi sistem s kojim je kompatibilan. Mislim da ona sadržava ključne elemente razumijevanja međuljudskih odnosa – vrednovanje i kompatibilnost.

Kako sam ipak temu naslovio ljubav, zadržat ću se na hipotetskom odnosu dvoje ljudi. Svi smo svjedoci kako brak postaje artefakt prošlosti, veze pucaju brže nego se dan i noć izmjenjuju... Dok istovremeno svjedočimo sve većem broju čudesnih načina za spašavanje veze i braka ili pak samo načina zavođenja. Imamo ponudu svega, od suludih knjiga tipa „Spasite brak u 7 minuta“ pa do video tečajeva zavođenja pomoću tehnika hipnoze i manipulacije. Naravno, šlag na kraju su drevne ezoterijske i magijske metode. Nije da nam u medijima ne nedostaje oglasa o vraćanju izgubljene ljubavi za 7 dana i sl.

No, što je u podlozi svega toga? Što je u podlozi, osim gluposti, ljudske nesposobnosti održavanja takvih odnosa? Ima jedna priča koja oslikava moj odgovor.

Odgovor ne leži u tome što ljudi ne znaju čuvati ljubav, nego su lijeni to naučiti ili prakticirati.

Vjerujem da je sebičnost čest uzrok tog problema. Ako promotrimo ljude oko sebe, ili možda sebe, i njihova ponašanja u vezama, koliko ćemo naći primjeraka koji imaju vrlo jasna očekivanja od druge strane i od toga ne odstupaju? Ako druga strana nije slobodna kad oni žele – problem; ako se druga strana ne ponaša kako oni žele – problem; ako druga strana želi imati vrijeme za svoje aktivnosti i prijatelje – problem; ako se drugoj strani negdje ne ide – problem, itd. To je sve ok i može biti normalna reakcija, ali problem nastaje kad ljudi ne vide kod sebe takva problematična ponašanja. Znam puno ljudi koji su burno reagirali na bračnu nevjeru druge strane, a kad je druga strana saznala da ni oni nisu bez grijeha u tome nisu vidjeli ništa sporno. No, osobina da vidimo nedostatke samo kod drugih, a ne i kod sebe je tako normalna za ljude pa se time ni ne treba baviti. I gdje sam tu pronašao sebičnost? U tome što se odnos (vezu ili brak) percipira kao nešto za zadovoljenje samo svojih potreba, ne uvažavajući potrebe i želje druge strane. Osoba ima želje i potrebe i očekuje da mu ih druga strana zadovolji – sasvim jednostavno, zar ne? I tako je, ne gledajući potrebe i želje druge strane, ta osoba sretna. Stvarnost nam dočarava koliko to može potrajati.

S druge strane ni lijenost nije nezaobiđena u području ljubavi. Koliko su ljudi spremni potruditi se da dobiju što žele, da održe odnos? Spomenuo sam prije ezoterijske i magijske metode. Kako me zanimaju granične znanosti često po internetu pratim forume s tom tematikom i svi su forumi zatrpani pitanjima i molbama kako natjerati nekoga da nas zavoli ili da se zaljubi u nas. Ili što napraviti da upoznamo nekog s kim ćemo biti sretni i s kim će nam biti super. Naravno, cijena je nebitna. Bitan je cilj. Gdje je tu lijenost? U tome što ti ljudi ne rade ništa da postignu što žele ili da se potrude pronaći partnera; oni samo žele napraviti nešto po receptu, sjesti i čekati da im se desi to što žele. Na ideje da se potrude sami postići što žele uopće ne reagiraju. Kakav trud, napor kad postoje čarobni štapići.

Redovito ne mogu izdržati te često pitam takve ljude misle li da se može naći sreća u ljubavi u kojoj se nekoga prisili na nešto što on sam ne želi (što implicira takav način postizanja cilja). Odgovori, ako ih i dobijem, se uvijek zasnivaju na tome kako ta osoba ne zna da ih zapravo voli ili da može biti sretna s njima; da je to dobro za tu osobu; da će ta osoba biti sretnija s njima, itd. Uvijek se sve svodi na „ja“.

I gdje su tu ono vrednovanje i kompatibilnost koje sam spomenuo na početku? Nema ih. Nije ih ni bilo. Vrednovanje i kompatibilnost su ono na čemu treba uvijek raditi jer se samo tako održava sretan odnos. Naravno da se ljudi razlikuju i da imaju različite interese i želje, ali to ne znači da ih trebaju napustiti ako ih druga strana ne dijeli ili da ih trebaju nastaviti prakticirati neovisno o drugoj strani. To znači da trebaju pronaći kompromis između slobode svoga ja i novonastale situacije odnosa.

Čitao sam nedavno o terapeutu kojega je klijent tužio jer je, nedugo nakon što ga je nagovorio da mu i ženu uzme u terapiju (individualnu, ne partnersku), žena podnijela zahtjev za razvodom braka. Tužio ga je smatrajući ga krivcem za ženinu odluku, a obrana terapeuta se zasnivala da je sa svakim radio da se razviju kao osobe i shvate što žele u životu. Iako sve izgleda kristalno jasno s pravne strane, s terapeutske postoji propust od strane terapeuta. Zanemario je „trećeg klijenta“ u terapiji. Muž, žena i njihov odnos – to su tri odvojena entiteta koja je on imao, ali s trećim, njihovim odnosom, se nije bavio.

Poput tog terapeuta koji se nije bavio njihovim odnosom ljudi se ne bave svojim odnosom već samo sa sobom. Možda bi nam se svidjelo koji put poslušati glazbu koju inače ne slušamo ili se baviti sportom koji smo prezirali; možemo li 100% znati da ne bi? Ne možemo. Upravo su takva istraživanja promjena u našim životima, a koja su vođena interesima druge strane ili zajedničkim eksperimentiranjem, ono što stvara nove putove, ne samo održavanja odnosa, već i njegovog razvoja i učvršćivanja na način da budemo još sretniji. Jednostavno receno tako se stvara put te mistilne ljubavi

U protivnom naša priča našeg života završava kao ona o pauku koji uporno pravi mrežu u ključanici vrata, dočekujući tako smrt od gladi, jer ne želi napraviti mrežu na nekom drugom mjestu.