Razmisljanja jednog psihoterapeuta

Od malih nogu su nam, barem većini nas, stalno pričane priče; da bi ih zatim sami smišljali pomoću slikovnica gledajući slike i sami sebi pričali; i da bi na kraju u školi naučili čitati lektiru. No, jesmo li se ikada zapitali koliku moć imaju priče? Ima li možda taj dio našeg djetinjstva, koji je postao artefakt prošlosti, moć da djeluje na nas i sada kada smo (figurativno rečeno) odrasli?

Priče nisu rijetka pojava u psihoterapiji, a korisnije su nego što na prvi pogled možemo pretpostaviti. Priče mogu biti metafora za situaciju s kojom se suočavamo ili analogija toj situaciji, mogu odvesti osobu u neki novi smjer razmišljanja o problemu kojim se bavi, a mogu i jednostavno imati neku pouku. Usudio bih se čak reći da su priče sastavljene od mudrosti koje samo čekaju da bude upotrijebljene, a da bi ju mogli upotrijebiti moramo nadići naše poglede na priče kao na nešto isključivo dječje i nebitno.

Osobno jako volim pričati priče, pogotovo otkad sam otkrio njihovu moć, ali o tom otkriću ću drugom prilikom. Priče koje pričam su priče koje sam nekad negdje čuo, pročitao, a ponekad ih i sam smišljam, i to obično dok ih pričam, tako da ostanu sačuvane samo ukoliko sam snimao seansu. Neki terapeuti pričaju i priče iz svog života ili života svojih poznanika, neki smatraju da priče uvijek moraju imati ljude za aktere, dok neki smatraju da je bitno da su akteri priče ljudi i da su priče realne, dakle ne bajke, itd. Ja se osobno ničime ne ograničavam, iako su mi draže one s prizvukom bajki.

Pa, kako to izgleda pričati priče u psihoterapiji? Kakve su to priče koje mogu pomoći ljudima? Najbolji način za to predočiti je opisati jednu seansu.

Klijentica je došla k meni tražeći odgovor na naizgled jednostavno pitanje – što nije u redu s njom? Nešto nije bilo u redu s njom jer su joj roditelji tako rekli, odnosno stalno su joj tako govorili i htjela je moju pomoć, odnosno htjela je da ja izanaliziram i kažem joj što to nije u redu s njom i zašto je nesposobna. Da je samo znala u što se uvalila…

Gotovo dva sata trajao je njezin monolog o svim situacijama u kojima s njom nešto nije bilo u redu i koliko je nesposobna. Ta nesposobnost je bila činjenica čvršća od one da je more slano ili nebo plavo. Ona je nesposobna i poremećena (njene riječi) i samo ju je zanimalo zašto. Ima li ičeg ljepšeg za terapeuta nego kad samo mora dati osobi odgovor? Za mene ima, a to sam i napravio.

Pokušaj objašnjavanja da svatko vidi svijet na svoj način, da se razlikujemo u vrijednostima i životnim idealima, da ne zaključujemo svi isto i sve ostale priče o individualnosti nisu imale smisla, jer je činjenica bila da s njom nešto nije u redu. Dodatni argument je bio što je ona jedna, a roditelja je dvoje, čime su oni većina i zato su u pravu. Spoznavši uzaludnost traženja mišje rupe u toj tvrđavi, postavio sam joj pitanje - Smijem li ti ispričati jednu priču? Što zbog zbunjenosti, a što zbog znatiželje, pristala je.

U staro vrijeme majstori koji su kovali katane često su bili slavniji od samuraja koji su te mačeve nosili. Jednom se desilo da se od dvojice najboljih nikako nije moglo izabrati prvog. Tako je odlučeno da svaki od njih iskuje po jednu katanu, koje će se zatim ispitati i proglasiti najboljeg.

Ispitivanje se sastojalo od toga da se katane zabodu u potok, oštricom okrenutom uzvodno. Tako se i napravilo. Bila je jesen i potokom je plovilo otpalo lišće. Kako je koji list nailazio na mač prvog majstora tako je bivao raspolovljen. Međutim, na katanu drugog majstora nije naišao ni jedan list.

Koja je katana bila bolja?

Nakon zbunjene reakcije i par minuta razmišljanja, zaključila da je to trik pitanje. Rekao sam joj da nema trika i pitao što misli koja je katana bila bolja. Onda se ženska analitičnost ukazala u svoj veličini te je razmišljala da li se uopće može reći koja je bila bolja, pa prva, pa druga, pa ova je rezala lišče, ali druga nije kriva što na nju nije doplovilo lišće ili možda je kriva, itd. I tako se na kraju rasprave same sa sobom odlučila za prvu.

I tako smo zaključili da svatko gleda istu stvar gleda na svoj način i da stav roditelja ne mora biti univerzalan.
No, tu priča nije završila. Kako je bila ljuta jer se više ne može izvlačiti na to da s njom nešto nije u redu, jer to očito nije bilo tako činjenično kako je mislila, sad se uhvatila svega lošega u životu i kako se iz toga ne može ništa smisleno napravit od života. I onda smo se opet vrtjeli u krug. Loše stvari ispune um i misli, pa se to začini depresivnom glazbom, pa onda dođu i ostale loše misli i tako se lijepo popuni cijeli dan. Naravno, pozitivne stvari u životu su bile sporedne, bitne su bile loše jer one uništavaju sve.

Bio je lijepi sunčani dan i zen svećenik je uživao šetajući. Šetajući naišao je na staricu koja je plakala pod stablom. „Zašto plačeš?“ upita ju. „-Plačem zbog svoje kćeri.“ odgovori mu starica i nastavi „Imam dvije kćeri, jedna prodaje kišobrane, a druga suhu hranu. Plačem zbog kćeri koja prodaje kišobrane jer danas neće ništa prodati.“

„A kad pada kiša?“ upita ju svećenik. „-Tada plačem zbog kćeri koja prodaje suhu hranu jer tada ona ništa ne proda.“ kratko odgovori starica i nastavi plakati.

Svećenik ju na to upita „A zašto se danas ne bi veselila zbog kćeri koja prodaje suhu hranu, a kada pada kiša zbog kćeri koja prodaje kišobrane?“

Od tog dana starica se svaki dan smijala pod stablom.

Ona: Opet si me sj…!!!
Ja: Da?
Ona: Da, sama odlučujem na što ću usmjeravati pažnju i energiju. Shvatila sam. Ok!!

I tako je izgubila i drugo opravdanje da ne poduzima ništa u svom životu, ali osjećao sam da još nismo gotovi. Iako je sljedeća tema bila monty pythonovska, ipak je bila bitna. Priopćila mi je da oduvijek ima osjećaj da će umrijeti mlada, pa da zato nema smisla trudit se išta napravit od života. Ja sam se nasmiješio…

Dvije žabe su upale u zdjelu s vrhnjem. Vrhnje se ponašalo kao živo blato i stalno ih je vuklo dolje, a zdjela je bila preskliska da se njome popnu. Razgovarale su i zaključile da će tu okončati život, jer ne mogu izaći. Donijevši takav zaključak jedna se žaba prepusti, potone i umre. No, druga je žaba odlučila da neće živjeti ni sekundu manje nego može i odlučila se održavati na površini do zadnjeg atoma snage. I tako se satima koprcala, a snaga je jenjavala. I tako je došlo do posljednjih zamaha, i za svaki je bilo pitanje da li je posljednji dok stvarno nije posljednji put zamahnula nogama. Tada je shvatila da se vrhnje pretvorilo u maslac i izašla je iz zdjele.

I to je bilo to. To su bile sve priče, a nakon toga je otišla s puno materijala u mislima. Nedugo nakon toga započela je s drastičnim promjenama u životu, a sve s ciljem da bude sretna, i nedavno se javila i zahvalila. Te promjene su trenutno u procesu, pa ne mogu pisati više detalja, a možda i sama napiše kad ovo pročita.

Da se vratim na svoje misli. Ovo je primjer kako priče mogu učiti ljude. Svi smo svjesni koliko nam je puta govoreno što je dobro, ispravno, kako se treba ponašati, a nama je svaki put to bilo teško prihvatiti jer smo mi znali bolje, jer smo imali svoja uvjerenja koja su ispravna i nismo se dali ugroziti na način da ih mijenjamo. Zato su priče moćne. One pružaju mogućnost da na neutralan način dođemo u doticaj s novim razmišljanjem. Pa tako možda kad idući put naiđemo na neku priču, zbog ovih razmišljanja, ona bude drugačije doživljena? A možda i nešto naučimo...

I kako da ovo završim, a da ne bude priča? Možda s pitanjem - Hoće li meni netko ispričati priču?