Razmisljanja jednog psihoterapeuta

Zamislimo scenu, na ulici, u kojoj se dvije osobe natjeravaju. Jedna od njih je dijete u pubertetu, a druga i više nego dvostruko starija. I tako se natjeravaju i udaraju s uobičajenim ciljem da svatko od njih udari zadnji i pobjegne. Prolaznici bi vjerojatno zaključili da sa starijim nešto nije u redu, da je mentalno zaostao ili je pedofil, dok ne čuju jedan neobičan komentar njegovog kolege koji stoji sa strane i kaže: „Tako znači izgleda psihoterapija u 21. stoljeću?“

Puno je faktora o kojima se može raspravljati, a koji čine tajnu dobrog psihoterapeuta, no ovdje sam se odlučio baviti samo jednim – razumijevanjem druge osobe iz njene perspektive.

Vjerujem da neću puno pogriješiti ako kažem da prolaznici iz gornjeg primjera nisu promijenili svoj prvotni stav o dotičnome, a i ako su ga stavili u kontekst psihoterapeuta vjerojatno ću još manje pogriješiti ako pretpostavim da nije bio pozitivan. Pa krenimo zato putem takvih neobičnih ponašanja.

Milton H. Erickson je savršen primjer takvih anegdota. On slovi kao otac kliničke hipnoze, revolucionar u novom pristupu istoj, a po njemu se danas i indirektna hipnoza naziva eriksonijanska hipnoza. No, nama je sada interesantna srž njegovog genija u obliku sposobnosti prilagođavanja klijentima. Navesti ću nekoliko primjera.

Jednom je imao u terapiji ženu koja je prestala govoriti nakon automobilske nesreće. Nije bilo nikakvog organskog (fizičkog) uzroka problema, već je bio isključivo psiho prirode. Nitko nije uspio napraviti pomaka jer je ona bila uvjerena da ne može pričati. Erickson se dogovorio s njenim mužem oko terapije. Nakon toga muž je, kad bi žena došla kući, pomicao sat unaprijed i kritizirao ju da kasni; za doručak joj je davao sirovu rotkvu i čašu vode tvrdeći da je to kolač s marmeladom i čaša mlijeka, itd. Nakon tjedan dana žena je pukla i propisno ga ispsovala, odnosno progovorila je.

Radio je i s agresivnom djevojčicom koja je razbijala stvari na način da joj se pridružio u razbijanju i kad su porazbijali cijelu sobu da nije ostalo baš ničega za razbiti, Erickson je počeo skidati žbuku sa zidova. Djevojčica je na to rekla „Ali doktore, to nije u redu!“.

Čovjek je imao velikih problema s nesanicom. Erickson ga je pitao koja je najdosadnija stvar koju može raditi; toliko dosadna da ne može biti dosadnija. Dobio je odgovor da je to neko ribanje parketa, čišćenje parketa na neki način. I to je bilo rješenje. Čovjek je dobio zadatak da svaki put kad ne može spavati odmah ide čistiti parket. Prvu noć je išao, ali druga je već bila drugačija jer mu je to čišćenje bilo toliko mrsko da se rađe odlučio spavati nego to raditi. Naravno, nesanica je uskoro nestala.

Kirk Allen vjerojatno je jedan od poznatijih, ako ne i najpoznatiji klijent u povijesti psihoterapije, zajedno sa svojim terapeutom Robertom Lindnerom. Kirk je od ranog djetinjstva bio fasciniram znanstvenom fantastikom i razvio je psihozu u kojoj je počeo vjerovati da je to sve dio njegovoga života. To je otišlo do te mjere da je imao razvijeno pismo, crteže, karte, itd. Poznavao je cijeli taj svijet u najsitnije detalje, kao i odnose među svime. Slijedom odluka i izbora, Lindner je odlučio ući u Kirkov svijet da ga upozna i tako mu pomogne da se toga riješi. To je rezultiralo time da se Lindner toliko uživio u Kirkov svijet, da je preuzeo njegovu psihozu i počeo ju živjeti. Nakon nekog vremena, nakon što ga je poslao na neki zadatak iz svoje fantazije, Kirk mu je napokon priznao da već neko vrijeme samo glumi da to radi i to samo zato jer on (Lindner) vjeruje u te besmislice. Tako je Kirk izliječen napustio svog razočaranog terapeuta ostavljajući ga sa svojom bivšom psihozom.

Kad sam prvi put pročitao priču, posebno mi je bio smiješan, a i glup, dio kako je Lindner bio razočaran i stresno podnio spoznaju da je Kirku to postalo besmisleno. Nedugo nakon toga kad sam ja bio razočaran na isti način, nije mi više bilo ni glupo ni smiješno, već sam ga razumio. Ali to je druga priča. Mislim da negdje imam detaljan opis priče, pa mogu naći ako nekoga zanima, budući da je ovo bilo ukratko prepričano zbog konteksta.

Antipsihijatrija. Lijep izraz, iako pomalo neobičan. Teško mi je reći što bi to bilo, ali na osnovu onih fragmenata koje sam skupio (mada sam kupio neku knjigu jednog od začetnika iste, pa kad pročitam…) to bi bio pokret temeljen na radikalnoj kritici psihijatrije. Navesti ću samo jedan primjer koji me zainteresirao za to, a koji sam čuo kad sam prvi put saznao za antipsihijatriju. Bile su vizite u bolnici i gledali su ženu koja se gola njiše na podu. Skupljenih nogu pred sebe samo se njihala i na nikoga iz okoline nikad nije reagirala. Jedan doktor skinuo se gol, sjeo kraj nje i počeo se njihati skupa s njom. Nakon nekoliko sati takvog njihanja progovorila je s njim. Puno je takvih primjera u kojima se na taj način uspostavio kontakt s psihijatrijskim bolesnicima

No, i antipsihijatrija je posebna priča, pa ću se sad vratiti na naslov ovog posta. Koja je to tajna dobrog psihoterapeuta? Namjerno kažem dobrog, a ne uspješnog, jer uspješnost implicira da je samo psihoterapeut taj koji je uspješan. Dobar implicira da je dobar u svom poslu, a ako je dobar u svom poslu onda može pomoći klijentu da i on bude dobar u svojoj promjeni.

Iako ovo što sam napisao zvuči prelijepo i savršeno, većina onih koji su imali iskustva s psihoterapijom zapitati će se gdje ima takvih terapeuta. Nažalost, iako postoje na stotine psihoterapeutskih pravaca, oni se uglavnom temelje na teoriji, a teorija daje okvire unutar kojih se razmišlja. Neću sad kritizirati nijedan pravac, iako mi to nije mrsko, već samo teoriju.

Pravac kreće iz nekih teorija; psihodinamski od ranih utjecaja, utjecaja majke; bihevioralno-kognitivni iz ponašanja i misli; realitetni od toga da je sve naš izbor; itd. Te teorije iz kojih pravci kreću su čvrsti okviri unutar kojih terapeut razmišlja i unutar kojih nastoji ugurati i postaviti svog klijenta. Tu nema prostora za individualnost ni razlike među ljudima. Teorija je sve i daje sigurne okvire unutar kojih se može razmišljati. Kažem sigurne okvire, jer se nerijetko može čuti od psihoterapeuta da je teorija dobra jer tako uvijek znaš da sve radiš kako treba, pa ako se problem ne riješi, kriv je klijent. Terapeut je sve radio kako je propisano u knjizi i on nije ništa krivo napravio. To što među ljudima postoje razlike u tolikoj mjeri da nijedna teorija ne može sveobuhvatno opisati i razumjeti ljude je nebitno. Bitno je samo da terapeutu daje osjećaj sigurnosti i samopoštovanja jer on sve radi kako treba. Dobrobit klijenta je sporedna, a i on sam je kriv što nije surađivao na način na koji mu je terapeut rekao.

I tako nastaje jaz između dobrih psihoterapeuta i psihoterapeuta koji čine tužnu sadašnjost. Naravno, onda na to nadodajmo psihijatriju i njene pristupe, pa se jednostavno zapitamo nisu li uzrok i posljedica mentalnih problema puno bliži nego što te dvije riječi zvuče?