Razmisljanja jednog psihoterapeuta

Razumijevanje je pojam koji je jako prisutan u teoriji, ali nisam siguran koliko je prisutran i u praksi. Jednom sam negdje nešto pisao o razumijevanju, što mi je izgledalo čak i pametno, mogao bih to pronaći pa kopirati. Mislim da je u jednom tekstu za potrebe edukacije bilo. To mi je ujedno fascinantno, kad moram pisati blog sam sav u otporu, mjerim svaku rečenicu, stalno zapinjem, a kad nije za blog, sjednem i napišem 45 stranica bez problema. Doživljavam ovaj blog kao jedan svoj izazov; izaziv s kojim sam se susreo na svom putu razvoja kao psihoteraputa; putu razvoja koji nikad ne prestaje.

Zašto taj izazov postoji i što je on - nemam pojma, ali mislim da me nije ni briga. Vjerujem da ponekad ni ne trebamo sve znati, niti sve razumjeti, već samo s tim nečim raditi što trebamo. Vjerujem da sam izazvao neke s tim komentarom, pa ću ga pojasniti. Ja ne znam što mene muči s pisanjem ovoga bloga, niti zašto zapinjem (dobro, sad mi ide glatko :D), ali sam odlučio da ni ne trebam znati. Ja mogu provesti dane, tjedne, mjesece ili godine čak u toj potrazi za razumijevanjem uzroka ili traženju odgovora, ali mogu se i jednostavno suočiti s tom blokadom na način da se tjeram pisati ovo što sad pišem i vidim što će ce desiti. Zar ne? Možda i idući put bude isto, i onaj poslije i onaj poslije i onaj poslije do tko zna kad, a možda već sad bude drugačije. To je istraživanje, učenje, isporbavanje... To je poput psihoterapije kada istražujem svijet moga klijenta dok on istovremeno istražuje moj svijet, po onoj rečenici koja je obilježila dan kada sam odlučio postati psihoterapeut: Kako ja vidim tebe da ti vidiš mene da ja vidim tebe.

Da, znam, znam. Samo polako. Vratimo se na tu rečenicu. Dakle, kako JA vidim TEBE da ti vidiš MENE da ja vidim TEBE. Kako ja doživljavam tvoj doživljaj mene – to bi bilo u prijevodu mislim? Ne mogu ju sad nekako prepričati, valjda jer mi je lijepo sjela od kad sam ju nacrtao sa strelicama i odnosima pa ju lijepo shvatio. Da, tu je bit razumijevanja između ljudi. Upravo u tom fenomenu različitog međusobnog doživljavanja, a na koje utječemo mi sami. Upravo mi sami koji imamo svoja ograničenja, svoje ideje i svoje principe, od kojih često i nesvjesno neželimo odstupiti, pa onda kroz njih razumijemo druge.

Sreća da ona osoba koja me je inspirirala na ovo ne zna da pišem blog, a kad ga jednom otkrije možda će već „odrasti“, naravno pod odrasti mislim na svoje razumijevanje te riječi, pa tko zna kako reagirati. Inspiriran sam jednim sukobljenim razmišljanjima. Može se situaciju opisati poslovnom, iako bih ja prije nazvao shizofrenom, al' dobro. Postoje određeni problemi i određene prepreke koje vode do uspjeha, kao i u mnogim situacijama naravno. Zapelo je na načinima postizanja cilja, odnosno rješavanja problema. Ne mislim sad tu na nikakve ilegalne ili neetične načine, već na običan zdrav razum.

Zamislite osobu koja ima određenih zdravstvenih problema (ovisnost koje je sama svjesna), a koji uzrokuju da cijeli jedan mali sustav i ljudi u njemu ne mogu funkcionirati. Ta osoba ne želi ići liječniku i rješavati svoj problem, što je i njeno pravo. Ali želi ostati u tom sustavu i dalje ga ugrožavati, jer (citat) neće njoj nitko govoriti što da radi i ima svo pravo raditi sa sobom što hoće, i nije ju briga što drugi misle. Tipičan primjer osobe koja živi za trenutak, a ne misli na sutra. Čak ni to što se dovela na rub egzistencije (u svim segmentima života) nije važno, sutra uopće ne postoji. Dilema je nastala s tom osobom jer ugrožava taj mali sustav svojim izborima i ponašanjima, a osoba koja je glavni akter priče smatra da to treba uvažiti jer svatko ima pravo na svoju slobodu i treba imati empatije, razumijevanja i brige za svakoga. Ja se osobno sa tim svim slažem, ali , dugo prateći tu situaciju, nisam uspio shvatiti kao ta osoba (akter) u to razumijevanje, brigu i empatiju za svakoga ugurava sve ostale ljude iz tog malog sustava koji je ugrožen? Dugo sam razmišljao, ali nije mi išlo baš dobro, pa sam malo ispitao stvar „na terenu“. I onda sam uvidio gdje je problem, ako ga tako mogu nazvati. U ignoriranju argumenata drugih strana i držanje dosljednosti svojih principa. To jeonda dovelo do nove dileme koju još teže razumijem. Principi morala, humanizma ili čega već koje ta osoba toliko drastično njeguje, na svim aspektima života, pa tako i poslovnom, idu do te mjere da sve mora biti podređeno njima, a pri tome uopće ne shvaća da s tako autističnim svjetonazorom u kojem postoje samo ti principi zapravo ugrožava sve te ljude u tom malom sustavu u pogledu njihove budućnosti koju imaju, očekuju, vide ili grade; direktno stvara velike rizike da to sve propadne i rezultira upravo onime što je i njoj samoj nezamislivo i po tim njenim principima nešto stvarno jako jako nepoželjno. Suludo ali realno. Ja ću se brinuti za sve ljude i imati za njih potpuno razumijevanje, pazeći da im se nikako ništa loše ne desi na bilo koji mogući način, pa makar time svima budu upropašteni životi.

Zakomplicirao sam znam, ali razumjeti tu osobu je stvarno izazov. Uzrok razumijevanja leži u nekim principima koje se mogu nazvati spiritualnim, religijskim, osobnim vjerovanjima... kakvima već. Što je. naravno, u redu, ali izazov je to razumjeti i učiti kako ta osoba funkcionira. Kroz razgovore, rasprave i argumente se polako skida sloj po sloj raznih ideja dok se na kraju ne dođe do samesrži problema – neslušanja. Ta se osoba ne trudi, a po mom dojmu niti ne pokušava, razumjeti osobu koja misli drugačije, u ovom slučaju onu koja smatra da nešto treba poduzeti s tim problemom. Čak do te mjere da i kad vidi da toj osobi, koja želi nešto poduzeti i problematičnu situaciju riješiti, funkcioniranje u tom malom sustavu, izravno ugrožava u nekoliko segmenata života prema njoj nema one iste empatije ni brige, kao što ima prema osobi koja je uzrok problema. I to ne samo da nema mjesta empatiji i brizi, koje us tako generalne, nego jos smišlja sulude argumente da joj objasni zašto to tako mora biti.

Zamislimo razred od 20 djece u kojem jedno od njih zlostavlja ostalih 19. I sad se tih 19 žali nekome tko može nešto učiniti s argumentom da u razredu vlada loša astmosfera i djeca se ne osjećaju dobro, a taj netko (s pozicije moći) odgovori da taj 20. (zlostavljač) je rekao da je njemu baš dobro u tom razredu što znači da ima djece kojima je u tom razredu dobro, pa da situacija nije baš tako crna kakvom ju se prikazuje.

Otišao sam dosta daleko u opisu situacije i priče, ali prateći tu priču u zadnje vrijeme koristim ju kao izazov granicama svog razumijevanja drugih. Ne mislim samo na razumijevanje u kontekstu zašto to radi, nego i na uvažavanje, pa čak i podnošenje. To je osobina koja nije tako česta. Čak ni psihoterapeuti nisu cjepljeni na glupost, a kamo li tek na išta drugo, pa i među njima znam razne fenomene, ali ovdje mi je samo bila izazovna u kontekstu stavljanja sebe unutar toga svega; koliki bi to bio izazov.

U svakom slučaju, za par godina ću moći opet komentirati tu osobu i vidjeti hoće li odrasti u pravog psihoterpaeuta ili će se pridružiti ovim fenomenima od psihoterapeuta ili ću možda ja odrasti pa shvatiti da je ta osoba bila u pravu a ja bio glup sa svojim ne shvaćanjem i osobnim neslaganjem s tim?