Razmisljanja jednog psihoterapeuta
01.05.2012., utorak
Cesta
|
Jednom je jedan svećenik šetao cvjetnjakom ispred samostana. Molio je i meditirao, a u jednom je trenutku spojio dlanove kao da u njima drži vodu. Baš je u tom trenutku iznad njega preletio golub „olakšao“ se baš u svećenikove dlanove. Svećenik je na to smireno pogledao prema nebu i uz smiješak rekao: „O Bože, hvala ti što krave ne lete!“ Vjerujem da će malo tko shvatiti poantu priče ili ju je bar doživio na način na koji sam ju ja. Vjerujem to, jer ju gledam iz perspektive razmišljanja većine ljudi koje poznajem. Zamislimo se na trenutak u toj situaciji. Zamislimo na trenutak, u toj, neku od osoba iz naše okoline; pa zatim još poneku... Jesmo? Kako bi one reagirale? Vjerujem da ih je jako malo koje bi reagirale kao svećenik. Dobro, neki kažu da je biti obilježen od goluba znak dobre sreće, ali onda možemo zamisliti bilo kakvu drugu situaciju. Npr. netko pokisne, pa bude sretan što nije pala tuča. Koliko bi ljudi tako reagiralo u situaciji kad pokisne? Malo, vjerujem. Ok, i koja je poanta toga? Zapravo je poanta ovog pisanja da mi je dosadno jer sam uskraćen za moju uobičajenu zanimaciju navečer, pa sam nasumično odabrao priču i krenuo pisati svoja razmišljanja o njoj, a što su u ovom slučaju, razmišljanja o ljudskoj sklonosti gledanju negativne strana svega. Potpuno nevažno da li se radi o ovako nevažnim situacijama ili se radi o stvarno važnim situacijama u životu, ljudi kao da imaju sklonost hvatati se negativnih aspekata svega. Negativnih aspekata, loših strana, fiksirati se samo na ono što ne valja, biti opsjednuti samo problemima... itd. Otkuda ta potreba; sklonost? Možda sam apstraktan. Priča o čovjeku koji je umro od gladi u kolibi od zlata, jer je bio toliko opsjednut siromaštvom da nije vidio zlato u ciglama koje je radio, dočarava ideju. Ili priča o ocu koji je toliko žalio za izgubljenim sinom da istome nije htio otvoriti vrata kada mu se napokon vratio jer nije vjerovao da je to on. To su primjeri te ljudske sklonosti na koju me je podsjetila ova priča. Pa, čemu ona? Kako nastaje? Zašto postoji? Uzmimo npr. udaljenost partnera u ljubavnoj vezi. Znam nemali broj slučajeva kada je daljina bila toliki problem da se veza prekinula; da to jednostavno nije bilo održivo, smisleno... Naravno, dobar dio ima druge razloge, samo je daljina iskorištena kao izgovor, ali sada se referiram samo na one gdje je baš ta daljina bila problem. Kako su se oni ponašali? Jednostavno. „Daljina, daljina, daljina... Ne možemo tako... Preteško je... Neizdrživo je... Predaleko je... Nitko nije uspio... Opće je poznato da to ne uspijeva... Veza na daljinu ne uspijeva ni u filmovima, kamo li tek da uživo... Kme... Cmizdr... itd.“ Indikativno je to što su takve izjave bile sve što je obilježavalo tu vezu. Izjave, koje su onda postajale razmišljanje, pa činjenice i na kraju stvarnost koja se preoblikovala u prekid veze. Bez imalo razuma. Da, kažem bez imalo razuma jer se ti ljudi nisu trudili naći pozitivnu stranu svog odnosa, naći način da budu bliže, da se češće vide... Ne, za to sve nije bilo vremena… Da jednostavno su morali, kao da je to pitanje života ili smrti, biti opsjednuti tom daljinom kao problemom koji se ne može riješiti i koji obavezno mora dovesti do kraja svega. To je ta fiksacija na negativnost. Ne mora biti prisutna samo u ljubavnim vezama. Razgovarao sam nedavno s jednom osobom sa invaliditetom koja je postigla u životu puno više nego 99.99% osoba sa invaliditetom, s osobom koju to nije spriječilo da ispuni svoje snove i postigne sve što može bilo koja osoba bez invaliditeta. Vjerojatno bi moglo biti kritika na tu misao, ali kako se dosta (profesionalno) družim s tom populacijom, prečesto su slučajevi ideja vlastite nesposobnosti i nemogućnosti postizanja ičega, zapravo pravi razlog ne postizanja ičega a ne invalidnost sama po sebi. I sad, ta se osoba, u jednoj fazi svog života našla na prekretnici; raskršću pitanja i odluka. I što radi? Fiksira se na svoj invaliditet i kako zbog toga ne može... što već. Opet fiksacija na negativnu stranu, na jedan aspekt realnosti koji nam pruža apsolutnu sigurnost neuspjeha. Zar je neuspjeh bitan? Zar je to poanta svega? Ili se samo radi o strahu od nepoznatog? O strahu od, kako bi Markiz de Sade rekao, mogućnosti da budemo ono što jesmo i kakvi smo stvoreni samo zato jer nam je takav svijet nepoznat, pa se zauzdajemo iluzornim okovima nemoći jer nam pružaju sigurnost? Draža nam je nesreća koju imamo, nego rizik da se dovedemo u još veću? Možda je tako, ali tu se onda opet vraćamo na početak. Ne biramo li mi sami veću nesreću kao posljedicu raskidanja tih iluzornih okova? Ok, možemo stvarno doći u goru situaciju, ali mi smo ti koji tada biramo hoćemo li ostati u njoj cendrati ili ćemo tražiti način za izaći iz nje ili čak ići još dalje do neke bolje situacije. Mi smo ti koji u svakom trenutku imamo izbor doživjeti to na dva načina, kao što je svećenik iz priče s početka mogao goluba doživjeti na dva načina. Nastavno na tog goluba, navesti ću jedan citat koji sam nedavno čuo, a poprilično me se dojmio. Jedan par u ljubavnoj vezi po svim principima zdjelice, a u situaciji udaljenosti, vodio je raspravu o tome. Rasprava je brzo završena jer je jedna strana sve to svela na jednu jednostavnu misao: „Pa neće valjda cesta stati među nas?“. Koliko god ljudi bili skloni dramiti u toj situaciju, nije li to zapravo sva istina? Nije li to jedino što je između njih samo najobičnija cesta? Kao što je cesta između nas i škole; nas i dućana; nas i apoteke? Cesta koja je prazna ali ju ljudi zatrpaju glupostima i onda ne mogu doći jedno do drugog. Mada bih ja tu citiranu misao, vođen svećenikovim primjerom iz priče, čak i izmijenio. Umjesto da je cesta jedino što je između njih, cesta može biti nešto što ih spaja. |
