Razmisljanja jednog psihoterapeuta

22.04.2011., petak

Emocije i kreativnost

Sjeo sam za comp, odnosno laptop jer sam bez compa koji je krepao, da bih pisao o današnjem razmišljanju; uhvatio sam se razmišljanja o vječnoj temi – smrti, no onda sam svratio na prijateljičin blog (http://violette.mojblog.hr/p-emocije-i-kreativnost/219334.html - za one koji žele znati više) i vidio kako je napisala nešto o kreativnosti i emocijama, pa sam joj, kao i uvijek, to prokomentirao i uvidio da sam u stanju napisati joj cijeli esej u komentarima. Pa me evo ovdje, na mom terenu, s tim esejom. Možda i shvatim, ako ga napišem, što se je to pokrenulo u meni. Evo, čak žrtvujem i vrijeme za večernju meditaciju da bih pisao – ima nešto u tome, očito…

Ona postavlja pitanje kakva je poveznica među njima? Emocija i kreativnosti. Što koja kojoj čini? A ja sam joj odgovorio, čemu ih razdvajati na taj način? Kako znamo da one nisu jedno? Toliko stvari je ljudski um umjetno rastavio na dijelove, da se nikad niti ne zapitamo kako ti dijelovi funkcioniraju u cjelini. Mogu li uopće emocije i kreativnost postojati odvojeno? Ostavimo se sad definicija emocije (svih mogućih i nepostojeće konačne) i definicije kreativnosti, pričajmo ovako apstraktno o tim pojmovima na sve moguće načine na koje ih svatko od nas razumije.

Emocija potiče kreativnost; emocija može biti uzrok/okidač neke kreativnosti. Koliko je samo umjetničkih djela nastalo zbog sreće, mržnje, straha... koliko je samo novih ideja dobiveno uslijed neke emocije koja je prekinula proces razmišljanja i traženja… je li emocija početak kreativnosti? Je li emocija ono što otvara vrata ka kreativnosti? A ako se emocija pojavi u procesu kreativnosti, u procesu nekoga stvaranja? Onda nije začetnica, onda je prekretnica… znači li to da emocija može postojati i kasnije, dok postoji i kreativnost? Očito znači, ali na koji način postoji? Ako kreativnost traje i nešto se dešava, na trenutak se prekine zbog te kratke pojave zvane emocija, i nastavi u potpuno drugom smjeru, onda je bila prekretnica. Okrenula je cijeli naš proces u nekom drugom smjeru; za 180 stupnjeva, jednostavno rečeno. A ako se emocija pojavila ne prekidajući proces kreativnosti, onda baš i nije prekretnica, onda je samo usmjeravač. Postoji li ova riječ uopće? Onda samo usmjerava našu kreativnost u nekom smjeru ili nam potvrđuje da ide u dobrom smjeru.

I gdje su sad te naše emocije i kreativnost? Isto tamo gdje su i bile, a ja sam nešto kao pametniji jer znam nešto o njihovom međusobnom odnosu. Znam možda i toliko da one nemaju međusobni odnos, jer one jednostavno jesu; jer su one jednostavno jedna pojava, jedan fenomen. Ali eto, do ovog trenutka kad sam bio inspiriran razmišljati o njima nisam znao koliko mogu biti povezane ili zapravo dvije strane iste medalje.

I što sad s tim, zapitati će me se? Ne znam, odgovoriti ću. Kreativnost nije fenomen koji se javlja samo u području umjetnosti; kreativnost se može javiti u bilo kojem trenutku ili aktivnosti našega života. A koliko mi prepoznajemo korisnost emocija koje dolaze s njom ili ju prate?

Pitanje je.

Ako rješavamo neki problem kod psihoterapeuta i pričamo o nečemu, o nekoj situaciji i u jednom trenutku razvijanja ideja i mogućnosti daljnjih koraka osjetimo sreću, je li to nekakav znak? Je li to znak iz dubine našega JA da tu ima nešto, da se time trebamo pozabaviti, da to ima smisla, čak iako nam se na nekoj racionalnoj razini, gdje nema emocija, čini glupo i neizvedivo?

A što ako u nekoj životnoj situaciji osjetimo ljutnju? Naljutimo se, odustanemo, razbijemo, ignoriramo, odemo… a ne bi li i to mogao biti znak nečega, pa ako ničeg drugog znak da pokušamo nešto drugačije napraviti; znak da upregnemo našu kreativnost i smislimo nešto drugačije ne bi li tako izbjegli da i idući put kada se nađemo u istoj situaciji osjetimo ljutnju, pa opet odustajemo, razvijamo, ignoriramo, odlazimo…?

I evo me zapravo pred onime što sam toliko htio, a sad sam napravio i da nisam svjestan; evo me pred apsolutnom strujom moje svijesti; napisanog toka mojih misli onako kako si išle. Bez ikakve cenzure (osim lektorskog posla uklanjanja tipfelera). Evo me pred onim što sam najviše htio s pisanjem svoga bloga, da pišem i tako učim; i tako razumijem kako sebe tako i svijet. Kroz ovakvo pisanje. Jesam li to evoluirao poput pokemona? Ili sam samo poludio?

Hoću li mu morati izgovoriti da je bio u pravu kada je rekao da će biti ljudi kojima će se svidjeti i ovakav stil pisanja?

Na kraju krajeva, većina blogova i služi ovakvom pisanju. Zato blog i je dnevnik. Osobni dnevnik. Dnevnik, koji čeka da bude prokomentiran. Komentare koje uvijek tako iščekujem, ali ne zato da vidim koliko sam čitan ni koliko se kome što sviđa, nego zato što iz komentara učim. Učim o drugačijem razumijevanju moga napisanoga, a svako učenje obogaćuje osobu, a mene najviše učenje svjetova u kojima drugi ljudi žive...



Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

url and counting visits
Accurate Visits