Razmisljanja jednog psihoterapeuta

Bilo je to jednom davno u Samarkandu. Ugledan i moćan čovjek tog je dana poslao slugu na bazar da mu nešto kupi. Nedugo nakon toga sluga je dotrčao natrag gospodaru, vidno uzrujan.

„Molim te gospodaru“, započne sluga još uspuhan, „daj mi najbržeg konja kojeg imaš da pobjegnem u Buharu. Na bazaru sam vidio svoju smrt. Kada me je ugledala tako je izbečila oči da sam odmah znao da je došla po mene.“

Gospodar je bilo milostiv i odmah je sluzi ispunio želju. Nakon što je sluga odjurio gospodar se zamislio. „Kako to da je sluga vidio baš svoju smrt na bazaru? Je li to stvarno moguće?“, pitao se.

Tako je odlučio otići na bazar i – stvarno vidio kako smrt njegova sluge šeće po bazaru.

„Zašto si mi onako uplašila slugu?“, obrati joj se ljuto.

„Nisam ga htjela uplašiti“, započne smrt hladnim i smirenim glasom, kakva je i sama, „Samo sam se iznenadila kad sam ga ovdje vidjela. Nije mi bilo jasno otkud on ovdje kad večeras imamo sastanak u Buhari?“

Nemilosrdna i okrutna: nestašna i nepredvidiva. Možemo ju mrziti i tjerati; nepodnositi i nikada željeti vidjeti, ali ona će uvijek biti tu za nas; ona će nam uvijek biti vjerna i čekati će nas.

Zašto je smrt tako loša i tako negativna pojava? Vjerojatno zato što odrastamo sa spoznajama i uvjerenjem da je smrt nešto strašno, a da to nikad ne preispitujemo. Živimo u kulturi gdje su postavljene norme smrti kao tabu teme; kao nečeg groznog, a mi prihvaćajući te norme kao gotove činjenice odrastamo s tim stavovima. Užasavamo se smrti, izbjegavamo ju, a kad se desi gubimo svoj život i vrijeme tugujući. U nekim sredinama se ljudi čak, nakon smrti bračnog druga, odriču svih zadovoljstava u životu jer se to tako mora. Nema odmicanja, nema preispitivanja. To se jednostavno tako mora napraviti. Kao što se nekad mora do kraja života oblačiti samo crna boja ili određeno vrijeme ne izaći iz kuće ili nikad više pronaći novog partnera ili... itd.

A čemu sve to, logično ćemo se zapitati? Da li se ta, društvena ili kulturna, norma razlikuje od ijedne druge, pa da ju se ne smije početi kršiti? Da ju se ne smije početi preispitivati? Ja vjerujem da ne, ali problem je u tome što se uz tu normu intenzivno vezuju emocije. I to negativne emocije. I vjerujem da je to ono što nas prisiljava na takve stavove. Strah od diranja u nešto negativno. Jer ako diramo onda možemo i potaknuti ili još gore – osjetiti, pa je bolje držati tamo negdje daleko i ne dirati dok ne budemo prisiljeni osjetiti ne svojom odlukom. Sam taj strah nas drži dalje od spoznaje da možemo biti sretniji u životu ako počnemo smrti pristupati na jedan drugačiji način; na suprotan način.

Ali to nije sve. Uz taj, strah besplatno u kompletu, dolazi i norma poštivanja mrtvih. Ako ne tugujemo ili ako ih ne oplakujemo (na propisani način), onda ih ne poštujemo, a ako ih ne poštujemo izloženi smo reakciji okoline i društva koje može završiti izopćenjem.

I tako dolazimo u prividno slijepu ulici. Kažem prividno, jer izlaza iz nje ima, samo što svaki izlaz, uz našu promjenu znači i osudu okoline, a to je ono na što su rijetki spremni. I tako se ti rijetki, spremni na promjene, ne usuđuju na iste zbog reakcije društva, a društvo takve neprimjerene promjene redovito sankcionira istovremeno držeći sebe u tom suludom limbu. Standardna priča koja se može primijeniti na puno životnih situacija i normi po kojima živimo.

No, tu ne možemo da se ne zapitamo jesu li te emocije iskrene? Je li ta tuga kod smrti prava tuga? Vjerujem da ljudi, na pogrebu, mogu plakati samo zato jer se to tako mora, a ne jer nešto osjećaju. A ponekad se mora i glumiti tugu, pa se opet plače. Nedavno sam na pogrebu, člana obitelji, gledao jednu osoba koja je tu glumu dotjerala do savršenstva. Iako dozvoljavam mogućnost da je imala u maramici imala sakriven luk.

A dalje, nadovezujući se na tu neiskrenost, na sve strane sve više slušam o nasljedstvu koje se dijeli već na samom pogrebu, odnosno kako je svađa oko nasljedstva na pogrebu već postala luksuz koji si rijetki mogu priuštiti. To se mora odraditi prije pogreba. Lako za pokojnika, prvo treba vidjeti što je tko dobio. Pa tako tuga više ne igra ni ulogu društvene norme, već samo nužno zlo za odraditi ili odglumiti, s ili bez luka, samo da se dočeka konačni cilj. I tako nastaje jedna cijela nova percepcija smrti – znak mogućeg materijalnog dobitka.

No, ako krenemo dalje od toga, kako se to može drugačije doživjeti smrt? Ima kultura u kojima se slavi nečija smrt jer ide na bolje mjesto; jer se oslobađa pakla ovozemaljskog života; jer ide dalje s inkarnacijom i učenjima; jer nastavlja svoj put, i sl. Puno je različitih mogućnosti.

Ima ona priča koja opisuje spoznaju zapadnjačkog čovjeka...

Legenda kaže da su, nakon što je Shakyamuni podučavao Dharmu u Balrampuru, svi stanovnici toga grada postali plemeniti i mudri. Počeli su se međusobno poštovati i pomagati si. Balrampur je postao poznat kao raj.

Čovjek, koji nije bio budist, čuo je za sve to i odlučio posjetiti Shakyamunija, ne bi li ga podučavao. Tijekom putovanja susreo se s nečim što nikako nije mogao razumjeti.

Balrampur je bio u tropskom području, a u tropskom području ima mnogo zmija otrovnica. Približavajući se Balrampuru vidio je, u jednom polju, starca i mladića kako obrađuju zemlju. Iznenada je zmija izašla iz trave i ugrizla mladića, koji je ubrzo umro. Starac je nastavio raditi i izgledalo je kao da nije dirnut smrću svoga mladića.

Čovjek, nebudist, iznenađen prizorom otišao je do starca i upitao ga “Tko je ovaj mladić?“

„Moj sin“, odgovori starac.

„Sin ti je upravo umro! Zašto nisi žalostan? Ti i dalje radiš kao i obično. Je li on zaista tvoj rođeni sin?“, izbezumljeno ga je pitao.

„Zbog čega da budem žalostan? Smrt je dio sastavni života. Dolazi zajedno s rođenjem. Blagostanje, kao i propadanje, ima svoje vlastito vrijeme. Kada je osoba mrtva, ako je bila dobra, biti će joj dobro, a ako je imala loših strana u životu odmah će ju stići zaslužena kazna. Koje dobro ja mogu donijeti mrtvoj osobi ako plačem?“ Starac je gledao u izbezumljenog nebudista i upitao ga. „Ideš li u grad? Mogu li te zamoliti za uslugu?“ Nebudist je pristao, a starac je nastavio „Kada uđeš u grad, u drugoj kući s desne strane živi moja obitelj. Molim te, reci im da trebam samo jedan ručak jer mi je sin mrtav nakon što ga je ugrizla zmija otrovnica.“

Nebudist je bio neugodno iznenađen. „Kako taj luđak može biti tako nečovječan? Njegov sin je upravo umro, a on ne pokazuje nikakve znakove tuge. I uz sve to, misli na svoj ručak. Zar otac može biti tako hladan?“, razmišljao je u sebi.

Po ulasku u grad pronašao je kuću. Rekao je starici koju je zatekao pred kućom „Sin ti je umro nakon ugriza zmije, tvoj muž me je zamolio da ti prenesem poruku da treba samo jedan ručak.“

Starica mu je zahvalila, ali također nije pokazala nikakvo žaljenje. Upitao ju je „Zar nisi tužna zbog smrti svoga sina?“

„Ovaj sin je došao u moju obitelj svojom voljom. Ja ga nisam pitala da dođe. Sada je otišao, a ja ga ne mogu zadržati. Mi smo samo putnici koji prenoće u istom prenoćištu. Idući dan, svatko od nas ide svojim vlastitim putem i nitko nikoga ne može zadržati. Zapravo, ni nema potrebe nikoga zadržati. Tako je bilo i između mene i moga sina. Ja ne mogu odlučivati o njegovom dolasku i odlasku. Dolazak i odlazak slijede njegov, unaprijed određen, karmički put“, odgovorila mu je starica.

Nebudist je čuo ovo i pomislio kako je ovaj par stvarno lud.

Mlađa žena koja je izašla iz kuće upitala je staricu „Mama, što se desilo?“

„Tvoj brat je mrtav. Jesi li tužna?“, zbunjeno joj je, umjesto majke, odgovorio.

„Zašto bih bila tužna? Mi smo poput debla pričvršćenih za splav. Plovimo zajedno po vodi, a kad naiđe oluja i splav se raspadne, svako deblo slijedi svoj vlastiti put u struji. Debla se više ne mogu spojiti. On i ja smo slučajno postali brat i sestra došavši u ovu obitelj, međutim život je svakome drugačiji. Nema vremena predviđenog za život i smrt. On je otišao prije mene. Što ja mogu, kao sestra, tu učiniti?“

Kad je sestra završila govoriti, žena u kući rekla je „Oh, moj muž je mrtav.“

Nebudist. Još zbunjeniji, zapitao je „'Tvoj suprug je mrtav pa kako se možeš ponašati kao da se ništa nije dogodilo? Jesi li u srcu zaista ravnodušna?"

Žena je mirno odgovorila „Naš brak je poput ptica na nebu. One ostaju zajedno po noći, a u svitanje svaka ide svojim putem tražeći hranu. Svatko ima svoju vlastitu sudbinu, a ovo je njegova sudbina - da se nije morao vratiti nakon što je poletio. Ja ga ne mogu zamijeniti, niti mogu nositi njegovu karmu. Mi smo poput ljudi koji su se upoznali na svom putovanju. Moramo krenuti svojim vlastitim putevima prije ili kasnije.“

Nakon što je ovo čuo nebudist je bio vrlo ljut. Čak je požalio što je prevalio toliki put da bi čuo takve užasne riječi. Mislio je da će pronaći istinu, jer je čuo da su ljudi u Balrampuru najodaniji članovima svoje obitelji. Nije predvidio da su oni tako bezosjećajni.

Unatoč tome, htio se susresti s Shakyamunijem, jer ipak bilo bi šteta, nakon svega ovga, vratiti se, a ne sresti Buddhu.

Nakon što se susreo sa Shakyamunijem, nije ništa pitao. Međutim, Shakyamuni je mu je pročitao misli i upitao ga „Zašto si tako tužan?“

Nebudist mu je odgovorio „Jer se moja nada nije ostvarila. Stvari koje sam susreo su protivne su mojim razmišljanjima. Zato sam tužan.“

„Tuga ne rješava probleme. Možeš mi jednostavno reći zbog čega si tužan“, odgovorio mu je Shakyamuni suosjećajno.

„Došao sam izdaleka, jer sam saznao da su ljudi u Balrampuru čuli tvoju Dharmu i da su postali sretni. Međutim kad sam došao, susreo sam se s ovim apsurdnim stvarima…“, i ispričao mu je svoje dogodovštine sa zemljoradničkom obitelji. Smatrao je u toj obitelji ne postoji nikakva ljubavi, da nema suosjećanja. Smatra je da se takve stvari ne bi trebale dešavati u budističkoj zemlji.

Shakyamuni se samo nasmiješio i odgovorio „Nije nužno tako. Ono što si ti želio čuti i vidjeti bile su stvari unutar principa ljudskog svijeta. Međutim, Dharma ponekad ne mora slijediti ljudsku prirodu. Kultiviranje je pročišćavanje ljudske prirode. Obitelj koju si sreo ne griješi sa svojim principima, jer oni znaju ne mogu zauvijek zadržati svoja ljudska tijela. Kad neka osoba umre, za njom svatko glasno plače. Koje dobro to može donijeti toj mrtvoj osobi? Osim toga, život sadrži i rođenje i smrt. Sreća pri rođenju i tuga pri smrti samo su znakovi zbrke koju svjetovni svijet ima prema životu i smrti. Krug života i smrti nikad se ne zaustavlja. To su samo usputne postaje na našem velikom putovanju.“

Nakon što ga je Buddha podučio, nebudist je iznenada razumio. Tada se je preobratio na budizam i postao marljiv redovnik.

Ne bi li nam život bio lakši ako bi djecu odgajali u ovakvim uvjerenjima? Da se ne boje smrti, da ju ne doživljavaju negativno? Koliko bi onda ljudi u trenucima smrti imali više vremena za uživati; koliko bi onda ljudi manje vremena trošili na zlostavljanje sebe samih i patnju jer se, eto, to tako mora?

Da, reći će mi netko da sam glupo uzeo primjer istočnjačke religije, a mi ipak većinom pripadamo drugoj religiji. A ja ću samo odgovoriti, što bi bilo bitno drugačije da su nas od malih nogu učili da smrt znači samo da se ta osoba vraća k Bogu; da odlazi u raj; da ide na ljepše i bolje mjesto gdje će i nas čekati i da tada moramo biti sretni?