Razmisljanja jednog psihoterapeuta

13.06.2011., ponedjeljak

Imati pametnijeg posla

Evo me, nakon nekog vremena, natrag.. .strucni ispit polozen, projekti napisani, vratio se na biro.. rucak se kuha, normu ucenja sviranja sam odradio.. i mogu se poceti uciti disciplinirati pisati... pisati i pisati.. zbog sebe i zog drugih koji vole kad pisem ili smatraju da trebam cesce pisati... i tako trositi vrijeme na pametnije stvari... ali ne, nije to poanta ovog naslova...

Vozim se u busu... Paralelno od mene su 4 stolice face2face (ljudi koji sjede na njima medjusobno se gledaju); na jednoj (do prozora, moram vjerno docarat situaciju) sjedi djecak (cca 10-12 godina, tesko je procijeniti dob jer djeca izgledaju sve starija). preko puta njega mama, a do mame neki penzic.. 4. mjesto prazno... Autobus staje na stanici, ulazi drugi penzic..



Penzic-1: (drugom penzicu koji je bio u busu) Alo, bogati! Stisni malo te noge da se moze normalno sjest!!
Penzic-2: (suti i stisce se, iako ni sam, kao ni itko tko to gleda, ne kuzi gdje da se stisne jer mjesta ima i vise nego dovoljno da ovaj sjedne preko puta njega)
Penzic-1: Tako se sjedi.. rasireno kao u dnevnom boravku pa nitko ne moze sjest..
Penzic-2: (zbunjeno ga gleda, dojam da se poznaju polako blijedi)
Penzic-1: Kako si se tako rasirio.. kao da se nikad nisi vozio u autobusu, pa ne znas sjedit...
Penzic-2: Pa dobro, imate mjesta... sta ocete?
Penzic-1: Aj, aj, aj... Kakva kultura!

(Penzic-1 malo komentira kulturu i sl.)

Penzic-1: (gleda djecaka koji jednu nogu drzi malo vise, na izbocini na dnu autobusa.. uz "zid autobusa" je nekakva niska uska izbocina 10-15 cm siroka koja ide paralelno uz "zid") Ajme, gledaj ovog malog kako sjedi... uopce nema kulture...
Djecak: (pogleda ga i odignorira)
Penzic-1: Cujes ti mali? Ne mozes tako sjedit, kako te nije sram.. Nisu te odgojili kako treba...
Djecak: "Sta me jebes?" (i okrene glavu)
Penzic-1: (majci) Vi ste mu mama?
Mama: Da
Penzic-1: E vidi se.. to ste sve vi krivi.. Da ste ga odgojili kako treba sad se ne bi ovako ponasao.. to ste vi krivi.. vi ste promasili...
Zena: (u blizini) Pa sta nemate pametnijeg posla nego ljude zajebavat?
Penzic-2: Nema, nema.. od kad je usao stalno mu nesto ne valja!
Penzicka: (sjedi pokraj mene, obrati se Penzicu-1) Idite pjeske ako vam se ne svidja u atobusu!
Penzic-2: Nece, onda ne bi mogao zajebavat ljude!
Zena: "A zalosno!"
Penzic-1: Sad vu svi pametni, a nitko ne vidi da ovo dijete nije odgojeno... a i mater samo suti..
Penzicka "A tebe je ocito sam vrag odgojio!"
Penzic-2: E tako je, tako je!!
Ja: (nasmijem se)
Penzicka: (meni) E pa sta nije.. recite mu i vi.. neka cuje kakav je!
Penzic-1: A svi ste ludi ovdje...
Penzic-2: Jesmo, jesmo..
Penzic-1: Hvala bogu, evo moje stanice... (izlazi iz busa)


Publika razocarana jer je glavni glumac napustio pozornicu, a stali glumci nastavljaju komentirati istoga...

Je li to neimanje pametnijeg posla? Ja mislim da je, ali ostavimo sad situaciju koja me ponukala na razmisljanje po strani... Sto uopce tjera ljude da se petljaju u sve si svasta sto ih se ne tice? Vecina ce vjerojatno reci da u drugima vide sebe, pa se bave drugima da ne misle na svoje nedostatke.. mozda je to u podlozi, a mozda je to samo vrh ledenog brijega ili samo dokaz gluposti?

Sagledajmo malo tu ideju.. netko se bavi nekime da se ne bi bavio sobom.. Mogao bih sad nabrojati masu takvih primjera koje sam sreo, ali ostanimo na tome zasto to netko radi? Zasto je tako tesko baviti se sobom? Radimo li to svjesno? Radimo li to samo zato da se ne bi bavili sobom ili da cak ni ne bi razmisljali o sebi? Ja sam,iz mog iskustva skloniji, vjerovati ovom drugom... Ljudska lijenost dovodi nas do toga da gad razmisljamo o svojim nedostacima ne razmisljamo o tome kako ih ukloniti, pa ostajemo samo na razmisljaju, a onda kako razmisljanje nicime ne rezultira, osjecamo se lose, a kako se ne zelimo osjecati lose onda izbjegavamo i razmisljati, a ima li boljeg nacina da izbjegavati razmisljati o svoji nedostacima nego da ih trazimo kod drugih?

Ili se mozda radi samo o frustracijama uslijed istog uzroka? Ljudi smo, frustrirani smo.. jer smo nezadovoljni sobom, a ne znamo sto bi i kako da to promijenimo ili promjena iziskuje veci napor od napora zaj... drugih ljudi, pa cemo kod njih traziti nedostatke i uzrokovati da se oni lose osjecaju da bi nama bilo lakse... Istrazivanja pokazuju da jadni ljude traze drustvo jadnih ljudi.. Poznati psiholog Zimbardo (poznat po eksperimentu sa zatvorom) je to istrazivao na simpatican nacin; ljudi su morali u nekom eksperimentu piti neku tekucinu, pri cemu je jedna grupa pila iz casa, a druga iz ogromne dojke (i mislim djecje bocice).. ljudi su rasporedjeni po grupama tko ce iz cega piti i poslani u cekaonicu i ljudi koji su morali biti iz dojke (sto je uzrokovalo odredjeni sters, dakle mozemo reci da su se osjecali jadno) su se grupirali i sjedali zajedno... Je li taj fenomen u podlozi neimanja pametnijeg posla?

Ili je mozda nesto trece.. Ovo je samo trenutno razmisljanje, povedeno ovom neobicnom, a opet tako svakodnevnom, situacijom...



Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

url and counting visits
Accurate Visits