Razmisljanja jednog psihoterapeuta

07.03.2012., srijeda

Pushy or unpushy?

Majka i mali sin šetali su plažom. Odjednom sin iznenadi majku s pitanjem „Mama, reci mi kako se čuva ljubav?“
Majka mu je na to odgovorila „Zagrabi šaku pijeska i stisni ju najčvršće što možeš“, te sin to i napravi. Što je više stiskao šaku, to je više pijeska curilo iz šake.
„Ali mama, pijesak mi bježi iz ruke!“, uznemireno je zaključio sinčić.
„Zagrabi onda ponovno šaku pijeska, ali ovaj put ju nemoj zatvarati“, reče mu majka, a on je tako i učinio. No, tada je zapuhao vjetar i otpuhao pijesak iz ruke.
„Ni ovako ga ne uspijevam zadržati“, zaključio je već plačnim glasom sinčić.
„Onda pokušaj onako kako ti smatraš da treba, a da bi ti pijesak ostao u šaci“, uputi ga majka. Sinčić je na to zagrabio novu šaku pijeska i šaku oblikovao kao zdjelicu, tako da pijesak ne može iscuriti niti da ga vjetar može otpuhati.
„Vidi mama“, vikao je ponosno sinčić, „Pijesak mi je napokon u ruci!“
„Sine,“, odgovori mu mama, „upravo se tako čuva ljubav.“


          Priča, koja je izazvala neočekivano malo komentara na fejsu, odnosno nije ih ni bilo, nakon što su prethodne priče (koje sam objavljivao samo da vidim na što ljudi reagiraju i kako) izazvale masovna oduševljenja, spoznaje, rasprave, nova poznanstva i svašta nešto.

          Pa u čemu je problem s njom? Zar je tako glupa da se nema što komentirati ili se previse ljudi u njoj prepoznalo? Ja vjerujem da je ovo drugo, samo je pitanje do koje su se mjere ljudi u njoj prepoznali. Moja je osobna procjena da se najviše ljudi prepoznaje u ponašanju stiskanja šake, a da ih je pri tome jako malo svjesno koliko, dok stišću šaku, od druge strane očekuju da ima otvoren dlan. Da, da... grubo sam to rekao, ali sagledajmo na trenutak ljudska ponašanja koja nas okružuju. Sagledajmo na trenutak sve one ljubavne probleme o kojima se redovito raspravlja na kavama, chatu, telefonu, psihoterapijskim seansama... Imaju li nešto zajedničko? Iz mog iskustva imaju – „On je meni... Ona je meni...“. Uvijek se naglasak stavlja na drugu stranu u odnosu koja je uvijek kriva.

          Uzmimo za primjer dvije osobe u vezi (namjerno pisem „dvije osobe“ jer necu forsirati varijacije veza, ni spolne razlike tko je češći krivac) u kojoj jedna ne podnosi kad druga strana sama izlazi s društvom, ostaje na kavi poslije posla, ide u kazalište, shopping... Javlja se ljubomora, agresija, nastaju svađe, ucjene, interpretacije o varanju... itd. Ali potpuno istovremeno dok ta osoba podiže takvu dramu, njoj je je potpuno razumljivo da ona to isto radi jer to spada u njenu osobnu slobodu. Ta osoba ima vrlo jasan stav o tome da osobe u vezama moraju imati i svoj život, svoju slobodu i ona to prakticira.

          Da, to je licemjerno, točno. Ali nije poanta u tome. Poanta je u tome zašto je to tako teško osvijestiti? Zašto je to tako teško prihvatiti? Poznajem osobu koja je u jednoj fazi svog života takvo ponašanje dotjerala i iznad savršenstva. Svoja ponašanja u odnosu/vezi, koja su joj bila potpuno razumljiva i prihvatljiva, ni u najmanjem gramu nije mogla tolerirati kod druge strane. Nije bilo mjesta čak niti raspravi s kojom bi se možda eventualno toj osobi ukazalo na to da se ona ponaša baš onako kako ne želi da se druga strana ponaša. Tipičan primjer osobe koja u šaku stišće onaj oisti otvoreni dlan na kojem stoji.

          A zašto imamo potrebu toliko stiskati šaku? Ili se bojati što će biti ako ju previše otvorimo? Evolucijski mehanizam da zadržimo partnera? Nedovoljno povjerenja u partnera? Nedovoljno povjerenja u sebe da održavamo vezu stabilnom i čvrstom u svoj slobodi naših života, pa se odlučujemo za zlatni kavez? Vjerujem da svatko može naći svoj razlog, ali pitanje je što će napraviti s tim razlogom.

          Nažalost, došli smo do čudnih vremena kada se neki osnovni smisao ljubavi u odnosu dvije osobe gubi. Bitnija je formalnost odnosa, zadržavanje odnosa čak i kad ne ide samo zato jer je to društvena norma i nije nas briga koliko smo nesretni, problemi se rješavanju stiskanjem šake dok nam vlastita šaka ne počne krvariti umjesto da se potrudimo razgovarati ili razumjeti...
Tema o kojoj se može puno promišljati, ali ovo je samo trenutna inspiracija; trenutno razmišljanje na temu te priče i ljudskih (ne)reakcija na nju. Zar smo stvarno postali toliko slabi da se ne možemo suočiti ni s promjenom toliko jednostavnog ponašanja? Zar nam je ego toliko moćan?

          Ali da ne bude prelinearno razmišljanje, upitati ću se još – je li šaka u obliku zdjelice idelano rješenje? Što ako nešto upadne u ruku? Što ako zdjelica (nedovoljno dobro spojeni prsti) ima pukotinu? Ili vjetar jače zapuše? Jednostavnije rečeno, je li to idealno rješenje za sve ljude, odnose i situacije?

          Ja mislim da nije. I to upravo zbog vječne spoznaje da se ljudi razlikuju. Možda ima ljudi kojima baš odgovara stisnuta šaka, kao i onih kojima odgovara otvoreni dlan, dok većini odgovara zdjelica. Ali kakva zdjelica? Ona može imati i širinu i dubinu, zar ne? Ne mora svakome odgovarati ista širina i dubina. I to nas opet vodi na učenje, prilagođavanje i razumijevanje. Razumijevanje druge strane. Ali ne bilo kakvo, već obostrano razumijevanje druge strane. Iskustvo me uči da kad spomenem razumijevanje druge strane ljudi zaključe da su oni savršeni, te da se druga strana treba potruditi njih razumjeti. To nije moja poanta. Moja poanta je da obje strane moraju ravnopravno sudjelovati u tom razumijevanju, pa koliko god jednoj bilo teško, inače neće stići do cilja.

           Prenošenjem misli na ekran doslovno kako su tekle, doveo sam se do situacije suočavanja, s očito neželjenim, uvidom u sukob misli i ponašanja, ali opet zbog dosljednosti vlastitog evoluiranja, završiti ću s jednom polupjesničkom misli „To be pushy or unpushy, question is now?“ (push - eng. gurati)

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

url and counting visits
Accurate Visits