Razmisljanja jednog psihoterapeuta
24.04.2014., četvrtak
Posebni i neposebni
|
Jučer, ilitiga noćas, u jednom dopisivanju s novim frendom, ako ga mogu tako nazvati, budući da je slučajno došlo do te komunikacije kao nastavka jedne kratke i ciljane komunikacije, što je sad sve nebitno zapravo... Pojavilo se zanimljivo pitanje - tko vlada svijetom? Obični ili neobični ljudi; glupi ili pametni; neposebni ili posebni? Možda je prvo dobro definirti posebne ljude. Posebni ljudi bili bi svi oni koji se ne uklapaju u neke propisane društvene norme, odnosno koji nisu prizemni kao većina. Tu dolazimo do moje vječne tvrdnje da su glupi ljudi sretni i moje velike želje da budem glup. Poprilično sam siguran da bi mi život bio lakši da sam glup. Zar ne bi? Kad zamislim da pričam s nekim i on nešto kaže, ja to prihvatim da je tako i da on tako misli i gotovo. To bi bilo super. A ovako, zamijetim promjene u boji glasa, crvenilo u licu, ubrzani puls... i ne da onda zaključim da laže, nego točno vidim na kojim rečenicama ili riječima se javljaju "reakcije", pa vrlo detaljno zaključim i što mulja i zašto i s kojim motivima. I što onda? Ako idem prčkati po toj komunikaciji obično izazovem ljute reakcije jer sam nepovjerljiv, paranoičan, analiziram (napad je najbolja obrana, a pogotovo kada treba skrenuti pažnju sa sebe), a ako ne napravim ništa onda ostajem u nekom odnosu ili nekoj situaciji gdje bih trebao prihvatiti neiskrenost, pa čak i kad je na moju štetu. I o tome smo pričali; kako nije lako toliko zamjećivati, shvaćati, razumjeti. Sjećam se s faksa kako nas je jedan profesor fascinirao kada je pričao o svojim pacijentima, odnosno o svom radu s pacijentima, i kako je malo informacija povezivao u nebulozne konstrukcije o životu pacijenata, te tako dolazio do rješenja s njima. Kažem nebulozne jer nama nikada ne bi padalo na pamet tako nešto povezivati iz tako malo informacija koje smo vrlo ograničeno i jednostavno doživljavali. Mačak mi je donio skakavca iz noćnog lova, pa mi je prekinuo tok misli. Hm... Ne znam. I sjećam se jako je to mene fasciniralo i kako sam i ja htio imate te "sposobnosti" i kako bi to bilo super tako lako i jednostavno sve razumijevati i povezivati i svasta nesto. Sad mi je slabo od toga i radje bih bio glup i ne shvaćao ništa o svijetu ni ljudima oko sebe. Tada ne bih ni shvaćao da je moguće pomoći i promijeniti živote nekim ljudima, pa onda ne bih osjećao krivnju što ih zakidam za svoje sposobnosti. Jer da sada mogu izabrati biti glup i živjeti jednostavno, ne bih to mogao jer bih razmišljao o svim onim ljudima kojima ne bih mogao pomoći. Dobro, negdje je jasno tko su posebni ljudi, a malo manje jasno tko su neposebni ljudi. Ne bih htio da ispadne da su neposebni ljudi glupi ljudi, jer pod neposebne zapravo mislim na prosjek; na većinu. Ljude koji su jednostavni, koji prihvaćaju sve društvene norme i uloge ili se prilagođavaju njima i koji ne teže ničemu više. Koji se lijepo smjeste u kalup sigurnosti uloga koje su im nametnute i tako žive. Smisao života im je uvijek jednostavan po onom dobrom starom principu da se u ceka završit školu/fax, da bi se počelo radit, kad se počne radit se čeka osnovat obitelj, kad se osnuje obitelj se čeka penzija kad se napokon dočeka penzija, čeka se smrt. I sad ono pitanje s početka - tko vlada svijetom? Posebni ili neposebni? Ovi posebni su u manjini, pa se može na prvu ruku zaključiti da oni ne vladaju. I to bi bilo jednostavno, da nema samo jednog pitanja - koliko njihova djela utječu na ostatak populacije? Koliko su jedan da Vinci, Tesla, Edison... utjecali na živote svih na planeti, neupitno je. Zar ne? No, pitanje je jesu li oni time ipak oblikovali svijet po svojim idejama? Vjerojatno se već netko pita kakve ovo ima veze s ičim? Ne znam, odgovoriti ću, ai me je pitanje iz nekog razloga jako zaintrigiralo. Vjerojatno sam se našao u nekom aspektu tog pitanja. Možda... je to neki pokazatelj kako rebamo prihvaćati drugačije ljude, ali ne na način da ih prihvaćamo tako dai h ne diramo ili ne tlačimo, već da nastojimo razumjeti njihov svijet, njihove ideje, njihove stvarnosti, jer tko zna što se krije u nekom tamo luđaku... tko zna kakvih sve vrata ključeve drži u đžepu... zar ne? |
