Razmisljanja jednog psihoterapeuta
21.07.2013., nedjelja
Prepoznati istinu
|
Bilo jednom neko selo. Svi su živjeli u miru i skladu i nije bilo nikakvih problema. Jednog dana grupa putujućih razbojnika napala je selo, opljačkala i spalila većinu kuća. U tom pohodu oteli su i petogodišnjeg dječaka. Kada se dječakov otac vratio kući našao je samo zgarište svoje kuće. U ostacima pronašao je nešto što mu je izgledalo kao ostaci dječjeg tijela. Plačući je skupio je ostatke, spalio ih do kraja i pepeo spremio u torbicu koju je uvijek nosio sa sobom. Krenuo sam mantrati o naslovu teksta, pa sam ga vec 50 puta promijenio... Ovaj sad me zadovoljava. Sad je jedino pitanje o čemu sam htio pisati. A da, stavio sam priču koja govori o temi. Možda sam već nešto slično i pisao, ne znam, ali ovo me trenutno inspirira. Koliko smo mi puta bili u životu u situaciju poput oca iz priče? Koliko smo puta nešto tako dobro znali i bili sigurni u to što znamo, da ama baš ništa drugo nije bilo bitno? Puno puta vjerujem; ssobno ili svjedočeći kod nekog drugog. Nebitno je da li se radilo o amaterskom beraču gljiva koji unatoč svim dokazima neće priznat da je jedna gljiva jestiva i koristi apsurdno-nebulozne argumente dokazujući da ta gljiva nije jestiva (uz svu očitost i stručne dokaze da je) ili do liječniku koji neće priznati da je njegov pacijent izliječen alternativnim pristupom ili medicinskim načinom za koji je on tvrdio da neće pomoći. Uvijek je ista priča u podlozi. Neki bi to nazvali egom, neki potrebom za očuvanjem internalne konzistencije, neki samo običnim samopoštovanjem, itd. No, postoji, po meni, nešto puno gore od toga. Postoji jedan kontekst u kojem se to isto dešava a koji ne uključuje smao nas kao žrtve posljedica, već i druge. To je ono o čemu razmišljam. Zamislimo onog liječnika od maloprije. Zamislimo kako je tom njegovom pacijentu netko pomogao i pacijent se nakon dugo godina riješio bolesti s kojom mu liječnik nije uspijevao pomoći. Nebitno je je li taj netko drugi liječnik, psihoterapeut, šaman... To je netko drugi. Kako bi se taj liječnik trebao postaviti? Ja bih rekao da bi trebao biti sretan i zadovoljan što je njegovom pacijentu bolje/dobro. A ako on onda uvjeri pacijenta da mu zapravo nije bolje? Ili prijavi tog nekog drugog zbog nadriliječništva? Ili ga diskreditira među kolegama? Ima takvih slučajeva. Što je tu u podlozi tog ponašanja? Najčešći odgovor koji čujem od poznanika medicinske struke je da je to samo placebo efekt. Ok, to je placebo efekt. Što je placebo? Po nekoj definiciji to je reakcija (očekivana, pozitivna...) na neku tvar koja nema nikakvo djelovanje. Nekome damo kredu u obliku tablete, kažemo da je to lijek i on ozdravi (problem nestane), čime to nije pravo liječenje. I to je ok, ali ja na to imam samo jedno pitanje - što je uzrokovalo oporavak? Nikada nijedan od mojih poznanika medicinske struke nije postavio to pitanje niti mi je znao odgovoriti na njega. Tj. vjerojatno su znali, ali onda bi bili kontradiktorni sami sebi da odgovore da se tijelo izliječilo samo. Ok, to znači da se tijelo može samo izliječiti ili da naš um ima sposbnost se izliječiti? Čemu onda toliko stručnjaka, liječnika, bolnih tretmana, smrti...? Skrenuo sam na temu placeba razmišljajući kako sama se udaljio od "glavne teme", ali sam se na neki način vratio na nju. Odgovor na gonje pitanje bih se usudio nazvati ljudskom lijenošću ili apatijom, naučenom sklonošću da se drugi brinu za nas umjesto da sami preuzimamo odgovornost. lakše je ići doktoru, piti tablete i čekati da simptomi (ne uzrok) nestanu, nego se pozabaviti sobom. A uz to teško je i prihvatiti da nismo bili u pravu s jednom odlukom koju smo donijeli na početku, a što moramo da bi mogli u neku drugu. Poput oca iz priče. On je donio jednu odluku, da je sin mrtav, i nije mogao/htio prihvatiti drugu mogućnost. I to je ono što me je zapravo motiviralo na ovo pisanje. Svjedočenje jednom slučaju u kojem postoji prepoznata i utvrđena mogućnost oporavka od bolesti na drugi način od onog koji je godinama prakticiran, ali zbog vlastitog ega se uporno traže nedostaci tog načina. Kako ih se ne može naći, onda se već izmišljaju apsurdne ideje i interpretacije ne bi li se dokazalo da do poboljšanja zapravo i nije došlo. Zar zdravlje, cak i tuđe ili zdravlje vlastitog djeteta, može biti cijena očuvanja svog ega? Svoje slike o sebi da znamo najbolje? Nažalost može... Nemam nešto pametno za reći na tu temu, samo naglas razmišljati o egu, o ponosu, o samopoštovanju, o potrebi da održavamo sliku o sebi. Gledao sam jednu osobu, koja je tek krenula putem psihoterapeuta, kako iz istih razloga o kojima pišem ne sluša savjete iskusnih i zaključuje da je odmah sposobna biti psihoterapeut, te radi štetu u radu s "klijentom". Još je gore bilo vidjeti nakon toga nepostojanje vlastite odgovornosti u šteti koju je napravila. Upozorenje i davanje savjeta doživljeni su kao osobni napad, kao napad na nego, kao ugrožavanje i omalovažavanje vlastitog znanja i sposobnosti, te je iz inata postupila drugačije. Drugi ljudi su snosili posljedice. Ali to nije bilo bitno, najbitnije je bilo dokazati svom egu da može biti po našem u svakom trenutku. Žrtve su nebitna nuspojava tog dokazivanja. I tako smo mi, htjeli ili ne, često žrtve nas samih, a da toga nismo ni svjesni. Da ne bude zabune, nisam ni ja imun na tako nešto. Nemali broj puta sam se zatekao u situaciji da sam se osjećao ugroženim jer je netko mislio drugačije, jer je klijent rekao nešto što je meni bilo neprihvatljivo ili jer je htio nešto drugačije. Ali sam i svaki put (ili bar mislim tako) to prepoznao i kontrolirao se; obuzdao sam sebe imaju na umu vječnu spoznaju da znam da ne znam i da sve to može biti i put za moje daljnje učenje, kao i put za nečiji uspjeh ali bez mene. Nitko nije konačan u znanju ni u spoznajama svijeta oko sebe. Kada bi svjesnost o tome bila bar malo šira, siguran sam da bi svijet bio puno ljepše mjesto za život.. |
