Razmisljanja jednog psihoterapeuta
17.12.2011., subota
Putevi
|
Započeti ću s, meni, vječno inspirativnom pričom koju sam prepisao iz jedne od knjiga o Učenju vatre. Tj. možda i nije priča, više razmišljanje, ali često ju koristim, prepričavam i razmišljam o njoj. Učenje vatre me je od malih nogu pratilo kao nešto što mi je privlačno, mada dugo nisam mogao naći ništa o tome. No, da ne duljim... Vjernik, ateist i mag su, u današnje vrijeme, u velikoj svađi. Ateist smatra da religija sužava vidike, a da je magija obično šarlatanstvo. Sljedbenik religioznog učenja sažalijeva ateista i smatra da je on (zbog intelektualne oholosti) izgubljena duša, a mag čovjek kojeg su zaveli demoni. Dok onaj tko daleko dogura u magiji za ateista smatra da samo čeprka po površini kao kokoš po smetlištu, a za religioznog čovjeka smatra da je naivna bogobojažljiva duša nespremna i nesposobna bilo što sama doživjeti ili provjeriti. Pogledajmo sad epitete svakog od njih: Ateist – izgubljena duša, površnost u Znanju Vjernik – ograničenih vidika, naivan i bogobojažljiv Mag – šarlatan i opsjednut demonima Kada se ovako međusobno počaste, teško da bi na kugli zemaljskoj moglo biti ijednog pametnog čovjeka. Sagledajmo sve ovo u nešto drugačijem svjetlu. Je li ateist uistinu izgubljena duša? Zar samo zbog toga što ne vjeruje u Boga? Pazite; on ne huli Boga, nije pobunjen, njegovo srce nije ispunjeno mržnjom i grijesima – on samo ne vjeruje! Reci ćete “grijeh je ne vjerovati”. Možda ste u pravu, ali možda se njemu Bog nije dovoljno otkrio; možda u današnjem ateistu živi sutrašnji svetac i možda je pravedniji od većine vjernika? Najteže je priznati drugoj strani pravo na ispravnost. Naš je put ispravan za nas, a zašto put ateista ne bi bio ispravan za njega? Ukoliko polazimo od činjenice da Bog postoji, onda se ne možemo stavljati u poziciju Boga i suditi o tome da li je put ateista, za njega, dobar ili nije. Prepustimo to onda Bogu, a prema ateistu razvijmo ljubav, onako kako to pravom vjerniku i dolikuje. Je li ateist stvarno površan u znanju? Kada čovjek nešto kaže o drugome on, u stvari, govori o sebi. Teza o površnosti ateista proizvod je ohologa uma. Ako je um maga duboko u Znanju, on nema oholosti u sebi. Mudar čovjek nikada neće reći za drugoga da je površan i da „čeprka kao kokoš po smetlištu“. Slab je mag onaj tko to kaže. Zbog toga, tezu o površnosti ateista nikada ne treba ozbiljno uzimati. Kod pravog vjernika religija budi ljubav prema svim bićima i pojavama. Istinska vjera otvara unutrašnje horizonte i daje, zapravo, beskrajne vidike. Reći da religija sužava vidike, znači ne vidjeti istinu i ne poznavat i ljubav onakvu kakva ona i je. Ograničen čovjek ne mora ništa vjerovati, pa će opet biti ograničen. A vjernik, opet, ako je njegova ljubav bezgranična, bez obzira na to sto je beskrajno odan vjeri, imati će bezgranične vidike. Ako je kod vjernika Bog u čovjeku, apsurdno je tvrditi da je vjernik bogobojažljiv i nesamostalan. Oslanjanje na Boga u ovom slučaju oslanjanje je na unutrašnjost i istinsku prirodu. Mag često zaboravlja da kod pravog vjernika nema nasilja u vjeri. Vjernik doživljava Boga kao nešto najdivnije u sebi i baš zahvaljujući tome oslanjanje na Boga nije nesamostalnost. Treba imati pravog sluha za to. Nedavno je na televiziji prikazana rasprava o takozvanim paranormalnim pojavama. Tada je jedan mladi doktor znanosti rekao da sve ono što se znanstveno ne može dokazati objektivno ne postoji, te da ga ne treba uzimati za ozbiljno. Eh, kad bismo još samo znanost uspjeli znanstveno dokazati, sve bi bilo u redu! No, ostavimo se toga. Uzmimo jedan svjež primjer - radij. Znamo da ga je u ovom stoljeću otkrila Marie Curie. Radij objektivno postoji, zar ne? Zar radij nije postojao prije tisuću godina? Naravno, postojao je – samo što tadašnja znanost nije znala ništa o njemu. Ako bismo prihvatili tezu onog mladog znanstvenika kao istinitu, to bi značilo da objektivno ništa ne postoji, osim tamo neke znanosti koja svojevoljno izmišlja i stvara stvari. Tako gledano, postoji samo ono što je znanost izmislila i naredila da postoji. Jesu li to božanske odlike znanosti? Ne, nisu – to su demonske dogme slabih znanstvenika. Pravi znanstvenik je uvijek otvoren za sva Znanja. Reći da je magija šarlatanstvo, uistinu znači nešto demonsko. S aspekta vjernika Bog je istina. Ako maga odredimo kao čovjeka koji traga za najsuptilnijom istinom, onda nema bitnih razlika između vjernika i maga. Zašto bi put do istine bio opsjednut demonima? To je besmislica. S aspekta vjernika na kraju puta do istine nalazi se Bog. Prema tome i mag traži Boga. Zar je to grijeh? Zar je to opsjednutost? To što mag koristi drugačiji put do istine od onog kojeg propovijedaju pojedine religije još uvijek nije razlog da takav put proglašavamo demonskim. Uostalom, zar se religije međusobno bitno ne razlikuju? Kolika je razlika između kršćanstva i lamaizma? Eto, ta razlika nikome ne smeta, ali razlika između bijele magije i bilo koje od religija uvijek se povlači kao razlika između bijelog i crnog, svetog i demonskog, i tako redom. Sve ono što otvorenog srca punog ljubavi ide ka Znanju dostojno je poštovanja, bez obzira na to iz koje točke krenemo (ateističke, vjerničke ili magijske), ako stignemo do cilja naći ćemo se tamo zajedno. Treba pustiti čovjeka da ide onim putem koji najviše odgovara njegovoj prirodi. Svaka isključivost osvećuje se nama samima. Kada stižemo do onih sfera svijesti koje pripadaju Paralelnim Znanjima, trebamo biti otvoreni, tolerantni i ispunjeni ljubavlju spram tuđih puteva. Onaj tko ne poštuje dovoljno tuđi put, teško će istrajati na vlastitom. Zbog toga treba imati na umu da sudeći drugima vi, ustvari, sudite sebi. To, također, ne znači da treba ići svim putevima koji vam se otvaraju. Nužno je ići vlastitim najprirodnijim putom, i prime tome poštivati tuđe puteve i tuđu prirodu. Sva tri lika hodaju ka istom cilju, samo drugačijim putovima i drugačije zovu taj svoj cilj. Cilj koji je isti za sve, ali opet je svakome od njih drugačiji. Da, to nas vraća na famoznu realnost u očima promarača, ali nas vraća i n pitanje razumijevanja. Na vječni problem međusobnog razumijevanja i uvažavanja razlika među nama. Jednom je učenik je upitao zen redovnika: “Kakva je razlika između onoga što su govorili učitelji i onoga što govore spisi?“ Redovnik je odgovorio: “Kad zahladi fazani sjede na granama, a patke odlaze pod vodu.“ Vjerujem da ne treba jako upregnuti mozak da se shvati pontu ove zen priče, ali ipak... I jednima i drugima je hladno, ali svatko od njih se s hladnoćom nosi na svoj način. Nije li tako i nama ljudima? Svatko od nas se sa životom (ciljem) nosi na svoj način, odnosno bira put koji mu najviše odgovara. Svatko od nas ima drugačiji put do svog cilja. I kao što svakome ne odgovara svaki put, svatko ne može doći do cilja bilo kojim putem. Ustrajanje na jednom putu može nas odvesti u propast. Da, u propast. Imam hrabrosti biti tako rigidan u svom stavu. Ne pliva li povijest u dovoljno krvi puštene u ime ispravnih religija, društvenih uređenja ili nečijih osobnih ideja? Koliko je života upropašteno zbog roditelja koji su pod svaki cijenu znali što je dobro i ispravno za njihovu djecu? A zašto? Zašo sve to? Samo zato jer je netko, tko je bio u poziciji da n to utječe, tako odlučio; samo zato jer je zaj netko znao da je to ispravno; znao u svojoj realnosti. Jer si nije dopuštao mogućnost različitih puteva koji vode do istog cilja. Naravno, tu imamo puno razloga i mogućnosi zašto je bilo tako; luđaci, psihički problema, ludi roditelji, kompleksi, traume, zlostavljanja, kreativnost, sociopati, moć, itd. Ali ovdje mi je sad bitan samo pojedinac kao takav. Samo pojedinac sa svojom ograničenom sviješću koja ne dopušta mogućnost postojanja različitih puteva, več priznaje samo jedan – put propasti. Moram priznati da više ne znam o čemu sam razmišljao ni što me je navelo da idem pisati (razmišljati) o ovome, al' dobro. Koliko je taj fenomen prisutan? Mislim da je prisutan i previše. Koliko često nailazimo na ljude koji nam govore što je dobro za nas, što je ispravno, što je pametno? Moram priznati da meni skoro svaki dan dijele pamet. O čemu god se može naći prilika. Neovisno da li nije normalno da još kupujem Miki maus (navika iz djetinjstva je glup razlog); imam neprimjerenu frizuru; previše oblačim jednu boju; ne smijem se hraniti na taj način; ne smijem toliko šutjeti kad mi se daju savjeti, itd. Sve to nisu ništa drugo doli mali putevi kojima svi hodamo i po ničemu se ne razlikuju od nametanja velikih puteva. Da postoji neki normalan razlog za to dijeljenje pameti, ne bih ništa rekao, ali argumenti su uvijek „To je glupo.“, „To ne valja.“, „To je jednostavno tako.“,“Jednom ćeš shvatit da nisi bio u pravu“, i sl. Izuzetno smisleni argumenti, moram priznati. Tolika navala smisla nije postojala ni u nadrealizmu u književnosti. Ali zašto je tako? Da, opet ja s tim famoznim zašto. Često se pitam koliko bi mi život bio lakši da sam glup. Vjerojatno iz opet onog famoznog razloga straha. Straha od promjene; od mijenjanja sebe; od suočavanja s izazovima što nam ih život nosi. Ništa drugo doli tipična ljudska osobina da mogu utrošiti 200 puta više energije u objašnjenje da nešto ne mogu, nego što bi je bilo potrebno da to naprave. Jutros sam jednoj radionici, od jedne polaznice, dobio toliko dobro objašnjenje zašto ne bi radila određenu vježbu. Tako samouvjereno, sigurno, spremno, jasno, argumentirano... fascinantna je bila. Samo 1% te energije, sigurnosti, jasnoće... s kojom je objasnila zašto to ne bi radila bilo bi dovoljno da tu vježbu, odnosno komunikacijsko ponašanje koje je često potrebno, izvede do savršenstva po kojem bi ju svi pamtili. Ali ne, bilo je lakše izveti ovako komplicirano objašnjenje protiv toga. Što i ne bi bilo tako loše da sam siguran da je shvatila da se isto tako sigurno može postaviti i poziviju da to napravi kada bude potrebno. Onda bih lakše spavao znajući da sam ju nešto dobro naučio. No, opet sam odlutao. Vraćam se na ljude koji vole trošiti energiju na brigu o drugima rađne nego na sebe. Neki dan mi je poznanica, jedna od mnogih ljudi s kojima sam se sprijateljio na cesti, što je isto zanimljiv fenomen ali za neku drugu priču, rekla za neku susjedu iz zgrade, koja voli tračati, kako je sama objasnila svoju sklonost traćanju:“Pa kad se bavim drugima, onda ne mislim na svoje probleme.“ Pa zar smo na to došli? Da je to tjeranje drugih na naše puteve ili neke puteve koje mi smatramo ispravnima samo produkt naše lijenosti, straha ili nesposobnosti da se bavimo sobom? Naše neželje da svoj život napravimo sretnim? Sad se jedino pitam... tjeram li ja ljude na „svoje“ puteve? |
