Razmisljanja jednog psihoterapeuta
19.03.2012., ponedjeljak
Uzdjeličenost
|
Uobičajeni radni dan u ordinaciji, oko 08:30, kada je stariji gospodin, oko 80 godina, ušao u čekaonicu. Imao je ranu na palcu koju je trebalo pregledati. Odmah je rekao da je u žurbi jer ima sastanak u 9 sati. Zamolio sam ga da sjedne i pričeka znajući da će proći možda i više od sat vremena prije nego što će ga netko pregledati. Stalno je pogledavao na sat. Odlučio sam ga pregledati, obzirom da nisam imao drugih pacijenata. Pregledao sam ranu. Rana je bila dobro pa sam razgovarao s drugim liječnikom i dobio potreban materijal za uklanjanje šavova i saniranje rane. Kada sam skrbio oko njegove rane, upitao sam ga zašto se tako žuri. Bilo je čudno jer stari ljudi imaju dosta vremena za ono što žele. Gospodin mi je rekao da se žuri u starački dom na doručak sa suprugom. Raspitivao sam se kako je njezino zdravlje. Rekao mi je da je ona tamo već duže vrijeme i da ima Alzheimerovu bolest. U razgovorjavascript:%20void(0);u sam ga upitao hoće li se njegova žena ljutiti ako malo zakasni.. Odgovorio je da ona više ne zna tko je on i da ga već 5 godina ne prepoznaje. Bio sam iznenađen i upitao ga: „A vi i dalje idete svakog jutra kod nje iako ona ne zna tko ste?“ Nasmijao se, potapšao me po ruci i rekao: "Ona mene ne zna, ali ja nju znam..." Tijelom su mi prošli trnci. Jedva sam suzdržavao suze. Kada je napustio ordinaciju rekao sam sebi: “To je ljubav koju želim u svom životu.“ Istinska ljubav nije ni fizička, ni romantična. Istinska ljubav je prihvaćanje svega što je bilo, što je, što će biti, i što neće biti. Najsretniji ljudi ne moraju imati najbolje od svega; Oni će napraviti najbolje od svega što imaju! Napokon sam našao način kako prevazići blokadu pisanja. Započeti ću s pričom pa ju komentirati ili s njom započeti ono o čemu razmišljam. Iz nekog čudnog razloga tako nemam nikakvih problema s osjećajem da morma pisatikao da će netko čitati. Priče su očito moćnij nego li sam i sam mislio... Iz naslova je vjerojatno već jasno da se ovovečernje razmišljanje referira na prošli tekst (post?) gdje sam razvukao metaforu zdjelice, a za one koji ne znaju o čemu pričam (ili se ne sjećaju) mogu pročitati Pushy or unpushy post. Zašto ljudi ne mogu biti u zdjelici? U čemu je takav problem bivanja u zdjelici; pravljenja zdjelice; održavanja zdjelice...? Naravno da odgovor neću nuditi, vjerojatno jer ga nisam ne znam, pa ćemo ga zajedno potražiti. Zamislimo neki par; neke dvije osobe koje se sviđaju jedna drugoj. Te dvije osobe su se upoznale, svidjele jedna drugoj i krenuli su putem zaljubljenosti, ljubavi, veze... Prvo se obvezno moralo jasno i precizno definirati da su zajedno, te da su sada u vezi. Datum službenog ulaska u vezu se odmah zapisao za slučaj da druga strana u nekoj budućnosti zaboravi na godišnjicu stupanja u vezu, pa da joj se s time može nabijati osjećaj krivnje. Nakon toga su se međusobno prisilile da na fejsu obvezno stave status da su u vezi, a po mogućnosti i da piše s kim. Nakon toga se ex katedra metodom predavanja razmijenilo sve bitne informacije o sebi s nadom da druga strana neće sve zapamtiti, pa da to, jednom kad zatreba, može biti dokaz da joj nije dovoljno stalo. A te se informacije ujedno koristi za se prividno promijeniti na način s kojim će se što više svidjeti drugoj strani. Zatim su proučili mogućnosti besplatnih poziva na mobitelu tako da se mogu svaki dan čuti, razgovarati i u bilo kojem trenutku provjeriti gdje je, s kim i što radi druga strana. Ako nisu bili na istoj mreži ili imali tu mogućnost, jedna strana je morala kupiti novi broj i mobitel da bi mogli imati besplatne pozive, jer kako će se inače kontrolirati. Počeli su planovi za budućnost: kuća,broj djece, koji auto će imati... Iduće je bilo da se svima diskretno nabije na nos da su u vezi konstantnim tepanjem i izlijevima emocija preko statusa na fejsu i stavljanjem poveznica na zid, te objašnjavnjem svima kako sretni. Nakon toga je došlo na red i obavezno upoznavanje s prijateljima i prijateljicama tako da se pohvale što imaju. Dok je to sve trajalo uobičajene restrikcije su uzimale maha, pa je svaka strana morala u svakom trenutku znati kome druga strana šalje poruku ili s kim razgovara na mobitel, a ako je ta osoba „pogrešnog“ spola to se rješavalo dobrom starom metodom ljubomore koja u nekom trenuku postane toliko privlačna da prerasta u toliku paranoju da i zlatni kavez izgleda kao privlačna solucija. I onda počinje rasti svjesnost da to ne ide kako treba, pa počinje prisilno prilagođavanje sebe na način da druga strana bude sretna. To postaje naporno, pa se nema snage za komunikaciju, što dovodi do novih problema koji se rješavaju tako da se smišljaju beskrajne geste dokazivanja ljubavi u obliku skupih poklona i egzibicija koje se vide na filmu... I da sad ne karikiram dalje, kako to u nekoj bližoj budućnosti izgleda? Vjerojatno svakako. „On mene ne sluša, ona mene ne razumije; on je kreten... ona je glupača...; ja sam u pravu, a on to ne želi prihvatiti, ona ne želi priznati da je u krivu i neće me slušati... bla bla, truć truć...“ I sve ode kvragu... Sad mi je pala na pamet žena koja je bila pred razvodom braka i tražila, odnosno tražili su, psihoterapeuta da riješe problem(e), no nikako nisu mogli naći nekog dobrog. Muž je kao problem vidio seks, odnosno seksualni život, a ona je znala da problem nije u tome i zato nije imalo smisla razgovarati o njihovom seksualnom životu i nije htjela terapeuta koji će i postaviti to pitanje. To je bio znak da ne valja. Ta je žena uporno forsirala da u tome nije problem i nije htjela o toj temi niti razmišljati. U protivnom ona odlazi s terapije. Indikativno je da nije znala u čemu je problem, ali je bilo izuzetno motivirana da ga riješi. Naravno, bez spominjanja seksualnog života. Ne znam kako su završili, ali mogu samo pretpostaviti s obzirom koliko su terapeuta isprobali. To je sad već tema komunikacije u vezama, sposobnosti slušanja, uvažavanja, razumijevanja.. a kako se ovdje držim zdjelice, vraćam se na to. Gore sam iznio jednu mogućnost, odnosno krajnost, pa ajmo sad u drugu; u onu krajnost kako ja doživljavam ideju zdjelice. Dvije osobe se upoznaju, svide se jedna drugoj i krenu zajedno dalje u život. Lijepo im je, sretne su, ali nemaju potrebu definirati svoj odnos, kao ni trenutak kada su ušle u vezu, jer je ona jednostavno nastala. Kao što nije definiran trenutak kada je poznanstvo postalo prijateljstvo, nije definiran ni trenutak kada je prijateljstvo postala veza. Oni nemaju potrebu širiti vijest, niti svima nabijati na nos tu novost, jer su jednostavno dovoljni jedno drugome i draže im je vrijeme provoditi zajedno. Kada jedna strana spomene neko ime, nekog prijatelja, druga to sluša i ni ne zna što je to ljubomora. Mogu beksrajno šetati bez razgovora i osjećati se jednako lijepo kao i kad pričaju dok šetaju. Ne trebaju se čuti svakih 5 minuta, niti se trebaju kontrolirati, a kad se čuju pričaju o potpuno normalnim stvarima, a potreba za traženjem dozvole za odlazak u kino ili van ne postoji. Jedan pogled pokazuje više osjećaja nego 1000 riječi. Prilagođavanje sebe drugoj strani ne postoji jer su od početka bile ono što jesu i u toj prirodnosti svoga Ja su shvatile su da su kompatibilne. Istovremeno u drugoj strani osjećaju sigurnost i nekoga kome daju sigurnost. Budućnost, kao ni prošlost, ne postoje, jer je bitna sadašnjost. Sadašnjost u kojoj žive i paralelno hodaju, jedna uz drugu, u život koji je pred njima. To je za mene ideja zdjelice. Ljubav koja je nastala bez strukture, racionaliziranja i u kojoj se obje strane osjećaju (i jesu) potpuno slobodne u svom životu, a jedina je razlika što više nisu same u toj slobodi. Odgovor na pitanje postoji li takva zdjelica u stvarnosti ostavljam vama koji ste ovo pročitali... |
