Razmisljanja jednog psihoterapeuta
14.11.2014., petak
Prošli životi
|
Znam, znam... nije me dugo bilo. Usmjerio sam energiju u pisanje nečeg drugog. A kako me četvero ljudi (klijentica, moj psihoterapeut i još dvije suputnice) koji su dobili na uvid to što sam napisao doslovno prisiljavaju da nastavim pisati, onda na tome gubim vrijeme. No, dobro. Možda kad bude gotovo neki izdavač prepozna u tome neku vrijednostu, kao što ju oni prepoznaju, pa bude dostupno javnosti, mada kad vidim kakvo sve smeće naši izdavači izdaju, nisam optimističan. U tom ću slučaju objaviti knjigu ovdje, pa nek tako zaživi. No, naslov je vjerojatno privukao pažnju Vas neznanih mi čitatelja i čitateljica. Možda na neki način odudara od bloga ili intrigira kakve veze to ima s ičim ili kako to ja uklapam u psihoterapiju ili...? Noć je, mace spavaju oko mene, vani se na nebu vidi mjesec, a ja sjedim pred laptopom i pišem. Tako inače počinje i ta famozna knjiga koju me sile da napišem do kraja. Pišem i razmišljam o inkarnaciji, prošlim životima i utjecaju istih na ovaj život. Da, vjerujem u inkarnaciju, odnosno ta ideja mi je oduvijek prihvatljiva. Iako ima puno različitih ideja i pristupa toj tematici, nikada se nisam odlučio za jednu, već jednostavno vjerujem da nam je ovaj život samo jedna uloga u predstavi koja nam služio da nešto naučimo; samo jedna odjeća koju privremeno nosimo i tako dobivamo neko iskustvo od nje. Tako dolazimo do terapeutskog konteksta ideje prošlih života. Regresije u proše živote su nešto što je odavno poznato. Postoji stručnjak koji nas vodi kroz naše sjećanje u naš prošli život. Jednom sam čak na sajmu ezoterije vidio ženu koja olakšava ljudima tako da ona umjesto njih ide u njihove prošle živote. To se obično radilo kroz hipnozu dok nisu na sve strane, poput gljiva nakon kiše, počeli nicati stručnjaci za nehipnotičku regresiju. Kako je hipnoza nešto što, krivnjom holivudskih scenarista, izuzetno plaši ljude postojane nehipnotičke regresije jedva dočekano. Naravno, ljudi malo znaju o hipnozi nisu ni mogli biti svjesni da su oni svejedno u stanju hipnotičkog transa i da sva trabunjanja s kojima su im reklamirali nehipnotički regresiju (svo vrijeme ste svjesni, bezopasno je, svega se sjećate, itd.) zapravo vrijede i za hipnozu. Jedina je razlika bila što se u "nehipnotičkom radu" nije spominjala riječ hipnoza, pa je to eto bilo drugačije. Iako se ni u "hipnotičkom radu" ne mora spominjati hipnoza. A kako ju nisi radili psihići, onda je to isto bio znak da je to sigurnije. I tako su ti, uglavnom samoprozvani stručnjaci, na sve strane nudili svoje usluge dok na "Oprah show" nije gostovao Michael Newton koji vodi institut (ili tako nešto što zvuči fancy) za istraživanje prošlih života. Kako je on psiholog, istog trena je postalo IN ići na regresiju isključivo kod psihića. Jako puno puta su me ljudi tražili regresiju, a jako malo puta smo ju i radili. Primarni razlog tome je što ja odbijam garantirati da će ono što budemo istraživali zaista biti prošli život. Radom u hipnozi često radimo u raznim metaforama kroz koje se bavimo svojim životom, sobom, problemima, emocijama, traumama... metafore su nešto što pruža ugodnost i lakoću bavljenja istime, pa čak i da ne znamo čega su metafore. Pored toga što osoba može toliko jako nešto htjeti, da sama iskonstruira neku priču. To nije nešto na što ja mogu utjecati, pa si shodno tome ne mogu preuzeti odgovornost da tvrdim da je nešto prošli život kad znam da to ne mogu znati. To mogu znati samo oni kojima je primarno mlatiti pare na tome. I tako ljudi odustanu. No, neki nisu odustali. I putovali smo predivnim i zanimljivm sjećanjima, ali isto tako i uznemirujućim. Ono što me nagnalo na pisanje je jedan nedavni rad. Poznanik je htio regresiju u prošli život, iz znatiželje, zabave... I ja sam pristao voditi ga. Neko nepisano pravilo je uvijek osobi ponuditi kroz metaforu koja joj se sviđa mogućnost odabira života u koji želi ići. To može biti hodnik s puno vrata, lift s određenim brojem katova, put s puno raskršća. i sl. Svaka ta vrata, kat ili raskršće vode u jedan od prošlih života. U ovoj priči bila su samo jedna vrata. To me je začudilo. Prošli smo kroz ta vrata i dospjeli u prošli život. Poštivajući njegovu intimu, neću opisivati taj nimalo lako ni ijep život. Po prvi put u životu i ja sam osjetio snažne emocije koje nisam mogao kontrolirati, koliko je to ponovno proživljavanje nekih traumatičnih bilo snažno. Onaj dio koji je zanimljv je bio što sam ga tražio da ode u trenutak pred smrt, te se prisjeti i same smrti. Zanimljivo mi je kako ljudi uvijek imaju identične opise smrti - odlazak u bijelo svjetlo. Imao sam osjećaj da je to bijelo svjetlo važno, te sam ga pozvao da ga istraži. Prisjetio se kako je u njemu našao bračnog partnera iz tog života, te kako su se dogovorili da će se ponovno vidjeti u ovom životu, kao članovi obitelji. Time će on (poznanik) steći iskustvo kako je njemu bilo (bračnom partneru) u tom životu. Dakle, na neki način zamijeniti će uloge, te će on (poznanik) imati priliku naučiti kako je drugima bilo s njim, ali i pobijediti u nekim bitkama sa samim sobom koje nije uspio u tom životu. Nadam se da sam to jasno napisao? I tako je to prošlo, a ja nisam previše razmišljao o tome. Ubrzo sam izvješten o promjenama u cijeloj obitelji. Poznanik je doslovno odjednom imao puno bolji odnos prema tom članu obitelji, nestala je ljutnja koju je osjećao oduvijek prema njemu; taj član obitelji je osjećao svoj dio odgovornosti (iako se ne sjeća prošlog života, s njim nisam radio); čak su i drugi članovi obitelji reagirali jako emotivno. Poznavajući tu obitelj dosta dobro, sve te reakcije su mi bile potpuno neočekivane, da ne kažem nerealne. Naravno, to je samo moje očekivanje, ali duboke promjene u njihovom međusobnom funkcioniranju i odnosima koji su tada nastali su mi dali za misliti kako u tim prošlim životima ima puno više nego sam mislio. Kasnije smo još radili i poznanik je našao neka objašnjenja za neke situacije i probleme u ovom životu koje se nikako drugačije nije moglo objasniti, uključujući i stručnjake. Netko bi mogao postaviti tezu da sam ja to sve navodio svojim očekivanjima i sugestijama ili da je to samo konstrukcija um tog poznanika, da si olakša ili objasni život. I ta teza je potpuno OK i prihvatljiva, ali one duboke promjene u cijeloj obitelji na toliko nivoa koje su se desile samo nakon toga ipak mi pokazuju da tu ima nešto više. Neplanirano, na mojoj posljednjoj seansi, s terapeutom koji je imao neku drugu ideju, sam završio u nečemu što bih opisao regresijom u prošli život. Vjerujem da će video snimka te seanse koja mi tu stoji na stolu, a ja svaki dan gledam u taj DVD i razmišljam o njoj, jednog dana pomicati granice psihoterapije i pomaganja ljudima. A do tada će meni davati materijal za promišljanje o istima. Tim putovanjem u svoj prošli život sam jednostavno shvatio toliko puno toga o sebi, odnosno dobio odgovore o nekim svojim interesima, znanjima za koja nisam znao otkuda mi, pa i vještinama. Čak sam si dopustio pretjerati s racionalnim umom, pa si objasniti da je to sve samo konstrukcija na temelju informacija koje imam ili sam slučajno skupio, ali kada sam kasnije išao proučavati po nekim manje poznatim knjigama, neobičnoj literaturi i povijesnim podacima koji nisu potpuni, a kojima se u životu nisam približio, vidio da neke stvari jednostavno nisam mogao znati, a bile su toliko točne da to plaši. I tako... Vjerujem da sam pisao ovaj post samo da sebi lakše posložim misli, a i vidim razmišljanja ljudi na temu, jer još uvijek sam pod snažnim dojmovima tih iskustava. Regresije tog poznanika, a i svoje koja ima puno neobičnih detalja i iskustava, a o kojima ću pisati kad mi se slegnu i uspijem ih prihvatiti. |
