Razmisljanja jednog psihoterapeuta
13.03.2014., četvrtak
Težak život
|
Danas sam, nakon dugo vremena, opet čuo komentar moje natalne karte. Horoskop. To je nešto čime se nisam u životu bavio, no s nekim iskustvima koja sam imao s ljudima koji se bave time sam shvatio da ima nešto u tome, ali i da je važna osoba koja se time bavi; njen angažman, uključenost, posvećenost... nešto kao u psihoterapiji kada psihoterpaeut koji je samo tehničar ne postiže puno. No, nije to tema. Tema je da je taj komentar bio da sam imao/imam težak život. Na što sam ja odgovorio da to ovisi o perspektivi iz koje se promatra. I onda sam malo razmišljao o tome što sam rekao. Da, stvarno ovisi o perspektivi iz koje se gleda. Ja sam svemu u životu pristupao na način da je to nešto što moram preći, riješiti, pobijediti... Cilj nikada nije bio upitan, kao ni okolina. bio sam bitan samo ja. Sad dok ovo pišem, zapravo shvaćam da je okolina ta koja nam pravi život teškim, a mi smo ti koji biramo kakav će on biti, odnosno hoćemo li popustiti okolini. Razmišljam sad o nekim kolegama iz osnovne škole, iz razreda. I što je bilo s njima. Razrednica nas je podijelila na glupe i pametne (ja sam bio među glupima) i tako se ponašala prema nama. Ona je znala za koju ocjenu netko zna i to je to. Ona je znala i to je tako. Dogma. To se manifestiralo tako da bih da dobio 5 na pismenom, pa mi to ne bi upisala jer se desilo slučajno ili ako bi upisala kod zaključivanja ocjena to ne bi gledala jer je bilo slučajno. Bilo je još takvih situacija. No, iako nije bilo lako, ono što je bitno zapravo je da ja to nikad nisam prihvatio; ja se nikad nisam identificirao s tom slikom koju mi je ona uporno nametala. Ok, činili su to i drugi profesori, ali ona je bila baš onako... dosljedna i asertivna. Za neke sam stekao dojam da su se identificirali s tim kategorijama kasnije kroz srednju školu, mada ne znam što je bilo dalje s njima. No, nije sad tema ona, ni moje djetinjstvo; tema je okolina. To je samo primjer okoline koja pojedinca ugurava u neke kategorije; okoline koja pojedinca nekako opisuje, a taj isti pojedinac se nalazi u situaciji da to prihvati ili ne prihvati. Nažalost, većina prihvati. I onda ima težak život. Dobro, ima sad puno takvih primjera i mogućnosti, no poanta je jasna. Okolina koja nešto zaključi o pojedincu (da je glup, da ne može naučit svirat instrument, da neće znat matematiku, da neće bit sportaš, itd.) i pojedinac koji tu ideju prihvati kao istinu, te se s njom identificira; s njom identificira svoj život. I tu sam stao prije nekog vremena iz nekog razloga i pustio nedovršeni post. I neobjavljen. I evo me sad večeras nastavljam s namjerom da ga objavim. Nemam pojma zašto sam stao, no znam da nisam imao više tok misli za pisanje, otišle su mi nekako toliko unutra; u mene; da ih jednostavno nisam mogao verbalizirati. Koliko se mi prepuštamo okolini? Gledam neke ljude koji kada dobiju neku dijagnozu jednostavno prihvate sve to "stručnjak" kaže i tako nastave živjeti, te neovisno o tome koliko im je život težak uopće ne razmišljaju o mogućnostima promjena. Jedno sam pitao jednu obitelj, s čijim sam članom radio, kako su mogli prihvatiti ideju psihijatra da tom članu obitelji nema pomoći i da mogu samo čekati smrt. Nisam to pitao iz razaloga da hranim svoj ego, nego mi je jednostavno bilo nepojmljivo kako su to mogli tek tako lako prihvatiti. Dobio sam odgovor: "Nismo znali da postoji išta više od toga." Taj me je odgovor jako rastužio. Taj mi je odgovor pokazao kolika je ljudska sklonost življenja unutar nekog ograničenog svijeta, te prihvaćanja tih granica kao apsolutne istine. I ta sklonost je ono što nam pravi život teškim. Neupitno je da li bih ja danas pisao ove redove da sam posušao i samo jednu osobu (od cijele moje okoline, od obitelji do roditelja poznanika i prijatelja) na moju ideju da studiram psihologiju. Nebrojeni su argumenti ti izrečeni, kao i agresivna uvjeravanja, ismijavanja, pomaganja da shvatim svoje sposobnosti, itd. I kakav bi mi bio život? Kakav bi bio život onih ljudi od kojih je struka odustala ili im odredila granice unutar kojih će živjeti? „Ne vjeruj svojim očima. Njihove su mogućnosti ograničene. Gledaj s pomoću razumijevanja, istraži ono što već znaš i tada ćeš shvatiti kako se leti.“ Citat iz "Galeba Jonathana Livingstona", knjige koja me je inspirirala još u osnovnoj školi i koja me je oblikovala. Prepoznao sam se u tom galebu dok je moja okolina bila jato i stvorio sam jedan dio sebe; jedan dio svoje ličnosti; svoje osobnosti; stvorio sam svoju upornost guranja i hodanja ka cilju neovisno o ičemu. No, takvi su rijetki. Ipak većina ljudi prihvaća ideje jata iz knjige (jato Jonathana uvjerava da je smisao života jesti, a ne letjeti i obarati nekakve rekorde). I pitam se sada što je to u rijetkim pojedincima koji odluče biti drugačiji? Što je to što im daje snage? Volje? Želje? Da se odupiru i idu svojim putem unatoč svemu. Što ih to motivira da ne prihvate ideale i norme teškog života kakve nam se nameću. Da, vjerujem da je prosječan život zapravo težak život. Rodimo se, čekamo da napunimo 6 godina da krenemo u školu u kojoj čekamo da prđe tih 8 godina da bi krenuli u srednju školu. U srednjoj školi čekamo da postanemo punoljetni ili da krenemo na fax, da bi čekali da počnemo raditi. Kada počnemo raditi, čekamo da osnujemo obitelj, da bi u miru čekali penziju. I kad dočekamo penziju počinjemo čekati smrt. I to je to. Stalno nešto čekamo, stalno imamo na umu iduću postaju našega života koji nam tako i prođe. Ne kažem da je to loše, nego da prečesto vidim fiksacije na te društvene norme koje ljudi slijepo lete ispuniti bez da razmišljaju zašto to rade, a u istima ne nađu puno sreće. Još mi je gore kada vidim kako ljudi podrazumijevaju ili počnu polako prihvaćat da je sreća luksuz ili nešto što više ne postoji, jer je važnije ispunjavanja normi. Norme, nešto tako glupo i besmisleno. Od društva do struke. Nepisane ili pisane. Da sam se držao normi kada mi je klijentica rekla da ima slušne halucinacije uputio bih ju na psihijatriju (koja je odustala od nje), a ja se nisam držao tih normi pa sam išao razgovorati s tim što čuje. Rezultat je bila rečenica: "Po prvi put u životu se osjećam slobodna!" Zar je preko 40 godina njenog pakla bilo potrebno samo zato jer su propisane norme što raditi s takvim simptomima? Nažalost, je. I to si isto radimo sa životima. Prihvaćamo norme i ponašamo se u skladu s njima puštajući sve druge ideje da polaku umiru s našim neispunjenim željama i nadanjima. Stariji čovjek ležao je u bolnici, na samrti. Bili su to njegovi posljednji sati. Otvorio je oči i uočio nekoliko silueta kako stoje oko njegovog kreveta. Nije ih prepoznao. Zatvorivši oči upitao ih je „Prijatelji, tko ste vi?“ „Mi smo tvoji zanemareni snovi, zaboravljene želje i neostvarene vizije. Mi smo sve ono što si mogao i htio napraviti u svom životu, ali si to propustio učiniti“, odgovorila mu je jedna silueta. „Žao mi je zbog toga“, uzvrati starac, „Ali cijenim što ste se, usprkos mojoj nemarnosti i lošem odnosu prema vama, ipak došli oprostiti sa mnom.“ „Nismo se došli oprostiti s tobom“, odgovori mu silueta. “Došli smo umrijeti s tobom.“ Kakav je on imao život? Koliki od nas mogu očekivati samrtnu postelju poput njegove? I tko će za to biti odgovoran? Dodirnuti ćeš nebo, Jonathane, kad dosegneš savršenu brzinu. To ne znači letjeti tisući kilometara na sat ni milijun, ni letjeti brzinom svjetlosti. Jer, svaki je broj ograničen, a savršenstvo nema granica. Savršena brzina, dijete moje, znači biti ondje. Nebo nije ni mjesto ni vrijeme. Nebo je savršenstvo. |
