Razmisljanja jednog psihoterapeuta

Znam da će se onaj tko me je inspirirao za ovu temu prepoznati, ali tu mogu reći da se samo nadam da će nešto promijeniti u percepciji sebe, za druge reakcije me nije briga, ako ih bude proći će ga. Inspirirao me nije trenutno, već kroz godine, ali opet je to tema koja je mislim sveprisutna u današnjem društvu. Tema pameti, znanja i obrazovanja.

Jednom, ne tako davno, u jednoj školi bio je jedan učenik koji, po mjerilima nastavnika, nije baš bio prepametan. Osnovnu školu je prolazio s 3, kažu carska ocjena (nije mi jasno zašto, al' dobro), iako od 1.-4. razreda još nije ni bilo brojčanih ocjena bila bi i u tu trojka, a razrednica (5.-8.) mu je na kraj usvake godine ponavljala Da ti nisam razrednica pao bi razred! Kada je znao dobiti 4 ili 5 to mu često nije htjela upisati uz obrazloženje da se to slučajno desilo i uvijek je objašnjavala da ona točno zna tko zna za koju ocjenu i da se po tome ravna. Ta je ocjena (3), po njoj, bila maksimum njegovih sposobnosti. 8. razred je prošao s prosjekom 2.7, upisao srednju trogodišnju školu koju je htio, iako su svi zaključili da je to upisao jer je bio preglup da upiše išta smislenije.

I sad ćemo tu malo stati. I od 1994. kada je izašao iz te škole posljednji put uz rečenicu da će ga zapamtit, otići nekih cca desetak godina unaprijed.
Sreo je razrednicu (1.-4. razred), tj. drugaricu, koja mu je rekla da mu mora biti iskrena nešto mu reći Na sve strane slušam o tebi, pratim te po novinama, gledam te na televiziji... Nikad nisam ni pomišljala da sam se toliko prevarila u tebi.

Sreo je nedugo i nakon toga i svoju drugu razrednicu (5.-8. razred). Okrenula je glavu i pravila se da ga ne vidi. No, vratimo se s njom malo ranije, odmah u doba srednje škole. Pojavio se zanimljiv fenomen da je u srednjoj školi taj isti predmet koji mu je ona predavala (strani jezik) imao ocjenu između 4-5, pa eto nije mogao izdržati da joj se ne ode pohvaliti (ili zadovoljiti neke druge potrebe) s tim (tad mu je sestri bila razrednica), no ona je odmah zaključila da to nije njegov ispit (kontrolni rad, diktat.. što je već bilo). Onda je to rekao profesorici u školi, pa se ova iduću put potpisala i napisala da je to njegovo, pa se opet išao pohvaliti, ali je ovaj put, čisto da razrednici bude više neugodno, sa sobom vodio i mamu. Tad očito nije mogla reći da to nije njegovo, pa je pitala u čemu je bio problem kod nje. Dobila je odgovor da očito ne u njemu. I onda se vratimo s tom istom razrednicom u novije vrijeme. Bio je jedan važan skup/događaj koji se održavao, ona je bila tamo predstavljajući školu, došao je i on, pravila se da ga ne vidi. Nije se zamarao. Počinjao je službeni dio i ljudi su se upućivali prema dvorani, krenuo je i on i vidio ispred dvorane se skupili ukrug neki važni ljudi (župan, pročelnici, saborski zastupnici... i sl.) i nešto pričaju. I vidi tu svoju razrednicu kako se vrti oko njih pokušavajući se ugurati da ju zamijete, ali joj ne uspijeva. Oni ga uoče, odmah ga pozovu i naprave mu mjesta da stane s njima. Ona blago rečeno problijedi, ali nije dala da ju šok dugo drži i odmah se nasilu ugura s To je moj učenik! Moj učenik, ja sam mu bila razrednica! Završiti ću s njegovim odgovorom: Istina, moja razrednica... (njoj smješak od uha do uha) ...koja mi je četiri godine ponavljala kako nikad neću ništa postić u životu, kako nisam sposoban za išta i da njoj moram biti zahvalan što ću uopće uspjeti završiti osnovnu školu.

No, glupači ni to nije bilo dosta, pa je kasnije ponovila scenu s drugom grupom ljudi.

Malo neplanirano dug uvod, ali mislim da se negdje nazire poanta. A i vidim da se opuštam s pisanjem. Što određuje ljudsku pamet? Što je mjerilo nečijih sposobnosti? Sjećam se ispita iz anatomije, sa studenticom medicine, koja nije znala baš ništa da kad ju je na kraju profesorica pitala koliko mozak ima polovica odgovor bio: Pa... ima... nekoliko polovica... Znam masu ljudi koji su završili fakultete s 5.0 prosjekom, a niti ne razumiju kakve veze to što su naučili ima s praksom. Ja sam studirao s takvim ljudima. Meni je to žalosno. Jednom se profesorica derala na mene zašto ne mogu bit glup kao ostali studenti i samo naučiti napamet što piše u knjizi, već moram razmišljati. Bila je ljuta jer nisam prošao kolokvij, a jedini sam razumio što sam odgovarao. To mi je rekla kad je uvidjela da su moji krivi odgovori (na zaokruživanje) zapravo isto moguće točni kad se gleda izvan okvira rečenice u knjizi.

Znam ljude koji ne mogu biti u vezi s nekim tko nije završio najmanje jedan fakultet (doslovno). Čemu to? Znanje i stupanj obrazovanja nemaju veze s inteligencijom do te mjere da dvoje ljudi ne može funkcionirati. Naravno, postoji efekt srama. Jer je sramota ne biti obrazovan. Teške li sramote ako nemaš faks. Mislim da sam jedan od rijetkih koji je studirao jer je to htio, a ne samo da ima diplomu. Ali ni moji to nisu shvaćali, pa su me tjerali da idem na prijamni za još neki fax, jer ipak na psihologiju se prijavljuje cca 250 ljudi, a prima ih se samo 25. No, ja sam autistično vidio samo psihologiju. U roku, dvije godine, sam se prekvalificirao na četverogodišnju školu samo da bih mogao na psihologiju i onda da idem na nešto drugo. Da ne bi. Dvije godine prekvalifikacije, 20 razlikovnih ispita i 20 ostalih (4. razred). Svaki ispit se skupo plaćao. Nezaboravno je iskustvo u 14 školskih sati učiti cijelu godinu stranog jezika (sve lekcije i gramatiku) i onda to polagati, i tako 4 godine, 3 strana jezika. Još je bolje bilo kad su predavanja iz jezika bila zaredom, pa se sve fino izmiješa. A onda na maturi odgovarati lektire po gimnazijskom programu, a ja u školi imao 3 lektire na godinu, i to neku kamilicu. Opet sam skrenuo na sebe, danas mi je valjda dan pisanja o sebi, al' dobro. Bar pišem.

Možda pišem o sebi jer sam frustriran svime time. Frustriran sam našim školskim sustavom koji mjeri pamet na suludi način i tako kategorizira ljude određujući im budućnost. U osnovnoj školi je bilo još „glupih“ uz mene, nisu svi završili kao ja, kao što ni oni pametni nisu pokazali svoju nadarenost na studiju.

Od svih ljudi u mom životu samo je jedna osoba koja uvijek razumije sve o čemu pričam, od psihologije, neuroznanosti, parapsihologije, kvantne fizike, alkemije... od svih suludih izleta u kojima završim čitajući svašta što me inspirira, pa želim s nekim podijeliti razmišljanja i raspraviti o tome, kako to obično biva, imam samo jednu jedinu osobu koja je toliko inteligentna ne da samo razumije i da shvati, nego i raspravlja o tome sa mnom čak i ako nije čitala što i ja i nije upućena u temu, ali sasvim dobro pohvata i raspravlja. Što bi bilo potpuno ok, da ta ista osoba nije kompleks manje vrijednosti, zbog toga što nema fax, dogurala izvan granica savršenstva. Do te mjere da sebe smatra tako glupom; tako manje vrijednom... itd. samo zbog toga što nema fax. Tu sam samo naveo intelektualnu sposobnost, da ne navodim ostale kvalitete koje ima (što neću jer nije dobro previše hvalit).

I gdje je tu pravo mjerilo nečijo pameti? Ja mislim u praksi, u životu, a ne u formalnom obrazovanju koje imamo. Počinje neka nova serija, nema više Vampirskih dnevnika (šmrc), pa idem to gledati, pa ću samo završiti s jednom anegdotom na ovu temu.

Bio sam na praksi u osnovnoj školi i gledam reklamne letke koje su srednje škole poslale učenicima. Gledam tako letak svoje srednje škole, za zanimanje koje sam ja završio i kaže mi psihologinja (parafraziram): Vidiš, to je jako dobro zanimanje za djecu s posebnim potrebama (mentalna retardacija). Oni su jako uspješni u tome i to njima uvijek preporučamo.