Razmisljanja jednog psihoterapeuta
16.06.2015., utorak
Život drugih
|
Ima onaj jedan film „Život drugih“ o tajnoj službi u Njemačkoj koja prisluškuje i prati život bračnog para. Dobro, tema filma je šira od toga, ali sad je poanta u naslovu koji nam dočarava svjesnost da tuđi život nije naš život, jer ako postoji život drugih, postoji i naš život, a naš život kroz prizmu života drugih tema je večerašnjeg promišljanja. Da, to je promišljanje o ljudima koji se bave tuđim životima da se ne bi bavili svojim životom. Tema koja mi je tako često prisutna u životu, da se često pitam da li bih mogao uopće živjeti da se drugi ne bave sa mnom i mojim životom. Otkuda onda potreba za promišljanjem o tome, upitati ćete se? Iz toga što je nedavno jedna grupica obožavatelja/obožavateljica mog života jednostavno prešla granicu u navedenoj aktivnosti, pa sam bio primoran poduzeti mjere da se zaštitim. Ta priča trenutno stagnra jer se pitam da li je moj mir vrijedan toga da drugima „uništim“ živote, ali kad pomislim da je alternativa da se te gluposti nastave, nažalost nemam izbora. Kako god, trenutno sam još u premišljanjima o sljedećem koraku. No, to je sve manje važno. Vratimo se na ljude koji se bave drugima. Kako to oni rade? Pa sveto pravilo takvih ljudi su tračevi. Naravno, ne radi se o usputnim tračevima na kavi, to su vješte, usudio bih se reći psihopatske, igrice koje uključuju značajan broj ljudi od kojih svatko ima svoje precizno i proračunato mjesto u kompleksnoj jednažbi koja vodi do cilja. Točno se zna što kome i kada treba reći, koga treba s kim posvađati, kojim redoslijedom pustiti priče, koga s kim udružiti, itd. I kad se sve pravilno i proračunato izvede, dođe se do cilja. Nakon tračeva dolaze ostali, ali ne manje moćni, načini utjecanja na pojedine varijable te kompleksne jednažbe. Kroz razne predmete (poklonjene, posuđene...), poslovne odnose, emocionalne ucjene kroz manipulaciju osoba koje su žrtvi važne, itd. Tako zapravo polako shvaćamo da je bavljenje tuđim životima zapravo izuzetno kompleksna znanost, te da je za nju potrebna poprilična inteligencina. Čovjek bi tako pomislio da ljudi koji se usuđuju zagorčavati drugima živote imaju neku sigurnost u tome što rade, te da znaju da neće završiti loše po njih, ali iz mog iskustva stvarnost je uvijek suprotna. Njihov doživljaj stvanosti je vrlo ograničen i usmjereni su samo na svoj svijet, sve rizike i opasnosti da ne zagorčaju živote sami sebi uspješno ignoriraju. Zašto? Zato jer bi im ta svjesnost istovremeno osvjestila i njihove životne probleme, situacije, izazove... kojima se ne žele baviti. Zapitati ćete se, logično, što sam ja skrivio tim ljudima? Pa eto, jednoj od navedenih sam skrivio to što joj ne uzvraćam osjećaje koje osjeća prema meni, jer budući da je njoj činjenica da ja nemam interesa prema ženama poputno irelevantna, ona smatra da bih trebao uzvratit, a kako se nije usrećila praktički je osnovala klub ljubitelja mog lika i djela čije bi aktivnosti mogle biti scenarij za novu sezonu „Kućanica.“ Onda su tu uvučeni i ljudi koje sam otkačio iz svog života, pa im ego ne može podnijeti da sam se to usudio samo zato jer sam odlučio da ja ne postojim na ovom svijetu da bih nekome služio ili bio objekt koji će oblikovati po svojim potrebama/željama u životu. Da, znam da nije u redu što sam odlučio da sam ljudsko biće da svojom slobodom, izbora s kim ću se družiti i kako, al' eto... A na kraju krajeva, tu je čak bilo i ljudi koje osobno ne poznajem ili ljudi koji su posvađani s ljudima s kojima sam ja dobar, pa se onda podrazumijeva da moraju mrziti i mene. No, dosta o meni. Što je svim tim ljudima zajedničko? Što sve te ljude čini sličnima? Pa upravo ta jedna mala sitnca – činjenica da se ne žele baviti sobom, svojim životom, svojim problemima, pa im treba nešto ili netko da usmjere pažnju, odnosno da okupiraju svoj um. Pa kad se uzme u obzir da su tu u igri žene koje su muževima podvalile tuđu djecu, ljudi koji su bojkotirali moj psihoterapeutski rad svjesno žrtvujući tuđe zdravlje samo da bi meni komplicirali rad ili život; ljudi koji su mučili ljude iz svoje poslovne okoline samo zato jer su prijatelji sa mnom... nema sad smisla sve nabrajati, jasno je vidljivo da su to ipak ljudi s ozbiljnijim problemima. Možemo li zamisliti kako je to godinama pred mužem i djetetom sakrivati činjenicu o pravom ocu? Možemo li zamisliti koliko se treba biti poremećen za uništavati tuđe zdravlje samo zato da bi se meni inatilo? Teško da to možemo zamisliti, ali možemo razumjeti da u umu takve osobe nije nimalo lako. Ima jedna priča koja dočarava um takvih ljudi... Jedan čovjek je putovao Indijom i iznenada dospio u Raj. U Indiji se koncept Raja zasniva na stablu ispunjenja želja. Kada se sjedne ispod tog stabla svaka želja se trenutačno ostvauje. Nema kašnjenja i nema vremenskog razmaka između želje i ostvarenja. Sve postoji u sadašnjem trenutku. Čovjek je bio umoran, pa je zaspao pod tim stablom. Kasnije, kada se probudio osjetio je glad i pomislio kako bi bilo dobro došlo malo hrane. Istog trenutka niotkuda se pojavila hrana koja je bila tako ukusna da ju je odmah pojeo ne razmišljajući o tome otkuda je došla. Nakon što se najeo, pojavila se misao kako bi sad trebalo nešto popiti. Istog trena kraj sebe je ugledao vrč najboljeg vina koje je ikada okusio. Nakon što je popio vino počeo se pitati što se to dešava. Tako se zapitao da li to demoni s njim zbijaju šale. Istog trena pred njim su se pojavili demoni. Odvratni, divlji i agresivni. Upravo onakvi kakvima ih je zamišljao. Uplašio se i pomislio da će ga demoni ubiti, nakon čega su ga demoni ubili. Priča lijepo govori kako su koncepti raja i pakla samo produkt našega uma; ništa drugo doli stanje našeg uma. Naš um nas može voditi u nebesko blaženstvo, ali i paklene muke. Kako se tu uklapaju ljudi koji se bave tuđim životima, više ili manje ekstremno? Uklapaju se na način što ih njihovim umovi vode u paklene muke i već samo to putovanje im se ne sviđa, pa traže naćine za skrenuti s tog puta. Uspješan način za skretanje s tog puta je bavljenje tuđim životima jer to može jako lijepo okupirati misli zabavnim stvarima. No, problem postoji i dalje, jer iako su nam misli negdje daleko i nama je lijepo i zabavavno, mi smo i dalje na putu za paklene muke; neumorna paklena kočija nas i dalje vozi, ali mi umjesto da gledamo kroz prozor i reagiramo dok ne stigne na cilj odlučujemo gurnuti glavu u pijesak i spavati. Spavati i sanjati ili baviti se drugim stvarima, da ne se ne bi bavili sobom. To je rješenje nažalost kratkoročno jer lijek koji uzimamo da bi se osjećali dobo ne traje vječno, a i dozu stalno povećavati kako se paklena kočija približava svom cilju. I tako potreba za tim lijekom raste, dok nam on zapravo ne rješava nikakav problem, već samo uklanja simptom. Naše misli postaju sve teže i teže, postajemo ljući, frustriraniji, nezadovoljniji; ego nam ne dopušta da se okrenemo sebi, jer mi smo savršeni; ne možemo spavati, svađamo se, okrivljujemo cijeli svijet za koji smatramo da postoji bez nas... I gdje na kraju završimo? U paklu koji smo si sami napravili, ali naš razum je već toliko pojeden od silnih emocija i destruktivnih kognicija, pa to više ne možemo ni pojmiti. Ovdje sam uzeo samo jedan aspekt pojave kada bježimo od sebe ili kada ljudi bježe od sebe, teško mi se odlučiti u kojem licu pisati. Ovaj aspekt sam uzeo jer mi je aktualan u životu u zadnje vrijeme, no bježati od sebe se može na različite načine. Pitanje na koje mi je teško naći odgovor je zašto to ljudi rade? Je li to samo naš ego ili je u pitanju nešto više? Jer tako malo je potrebno da budemo sretno i zadovoljni, samo moramo otkačiti okolinu i okrenuti se sebi.... ili ne? Oznake: psihologija, psihoterapija, traćevi |
